Poslije dubrovačke palače Sponza u kojoj je kipar Mate Turić lani izložio svoje kamene jedrenjake, jedan od njih, u listopadu, “plovi” na novu izložbenu adresu – na Pariški jesenski salon (Salon d’Automne), prestižnu manifestaciju koja se održava od 1903. godine. Žiri Salona njegov prijavljeni rad uvrstio je u selekciju stotinjak kipara koji će od 15. listopada biti izloženi uz još oko 700 umjetnika iz cijelog svijeta, a Turiću je to prilika, nada se, da doživi svjetsku afirmaciju.
– Poslao sam biografiju i fotografije radova i vidjeli su da je to što radim originalno. Izložit ću jedrenjak od bračkog kamena visine oko 1,20 m, a skulpturu ću osobno dostaviti automobilom jer krhka je i sumnjam da bi preživjela neki drugi vid transporta. Ovo je prilika da se predstavim svjetskoj publici. To je mjesto koje pohode brojni kritičari, kustosi i kolekcionari i nadam se da će, koroni usprkos, posjećenost i ove godine biti dobra iako zacijelo ne kao prijašnjih godina kada je Salon u tri dana trajanja posjetilo u prosjeku 40.000 ljudi – kaže Mate Turić.
Poslije srednje Klesarske škole u Pučišćima na Braču, Akademiju likovnih umjetnosti završio je u Širokom Brijegu. Najviše kleše u kamenu, izrađujući rukopisno prepoznatljive skulpture u prorezanom stilu. Realizirao je 40 samostalnih izložbi, radio na obnovi zagrebačke katedrale, a opus od tisuću skulptura čine uglavnom jedrenjaci. Neobična opsesija za umjetnika rođenog 1987. u Zagrebu, s atelijerom u Vrbovcu.
– Krenulo je na petoj godini Akademije kada sam počeo kreirati svoj stil koji je nekako najdojmljiviji bio na jedrenjacima. Bilo je tu i riba i školjki i sidra, pa i aktova, ali nekako se uvijek vraćam moru – kaže. U obitelji je prvi umjetnik, iako mu je pradjed bio klesar, no zanimanje klesara i kipara razdvaja po principu glazbenika i muzičara koji izvode glazbu na svadbama.
– Još uvijek ne živim od umjetnosti. To je, nažalost, hrvatska stvarnost. Ljudi će prije uložiti u auto nego u umjetnost, sliku će radije kupiti u Ikei. Naprosto u sebi ne nose kulturu. Da nema roditeljske pomoći, teško bih se mogao ovako predano posvetiti umjetnosti. Korona je k tome donijela puno štete, i financijske, a i otkazane su mi i mnoge izložbe. Jedina je blagodat što sam za sve ovo vrijeme izuzetno puno radio. Makar ni inače nije drugačije, ne smeta mi ni snijeg da sam vani i brusim kamen. Umjetnost mi je opsesija. Kad počnem raditi, ne mislim ni na što. Tek kad stanem shvatim koliko sam umoran. Mentalno me pak u kondiciji drži vjera u to što radim, stvaralačka snaga i nada da će mi se dogoditi nešto veliko. To me vuče naprijed – kaže kipar umjetničkog imena Mata CROata snujući da će jednog dana dobro živjeti od svojeg rada i imati dovoljno materijala da nesmetano radi.
– Imam brusilicu, čekić i dlijeto i s tim sam stvorio sve. Nemam ni viljuškar, sve radim ručno. Dakle, san mi je ostvariti si dobre uvjete za rad. Tko zna, možda Pariz pokrene stvari – zaključuje kipar prije svojeg odlaska na veliku pozornicu u glamurozno društvo.
Naime, na istom je mjestu izlagao Ivan Meštrović. Ali i velikani poput Paula Cézannea, Henrija Matissea, Paula Gauguina, Pabla Picassa, Georgesa Rouaulta, Andréa Deraina, Alberta Marqueta, Jeana Metzingera, Alberta Gleizesa i Marcela Duchampa.
Naime, prvi Jesenski salon organiziran je 1903. godine kao odgovor na tadašnju konzervativnu politiku službenog Pariškog salona. Izložba je postala ogledni primjer razvoja i inovacija u slikarstvu i kiparstvu 20. stoljeća. Svjedočio je Salon rođenju fovizma i kubizma, a svoju stoljetnu tradiciju nastavlja i danas, kao relevantan predstavnik suvremene umjetnosti. Baziran na interdisciplinarnosti, Salon njeguje tradiciju otvorenog priznanja. U njegovoj povijesti žiri je bio sastavljen od samih članova društva, a ne članova Akademije, odnosno državnih umjetničkih institucija.
