O Penelopi, jer Odisej ima 4000 godina pažnje

Margaret Atwood otkvačeno je sjedila na podu press centra u Frankfurtu i davala intervjue o knjizi “Penelopeja” iz biblioteke Mitovi koju u Hrvatskoj objavljuje naklada Vuković i Runjić. Knjigu je prevela Giga Gračan, a u prijevodu ovog intervjua presudna je bila pomoć profesorice engleskog Svetlane Jurko.

VL: Napisali ste knjigu o Penelopi...?
ATWOOD: I, jako važno, o njezinih dvanaest sluškinja.

VL: Zašto niste pisali o Odiseju?
ATWOOD: Ljudi su obradili Odiseja. Dobio je puno medijske pažnje u posljednjih 4000 godina. U Danteovu “Paklu” je bio loš. Glavna je zvijezda u Joyceovu “Uliksu”, a tamo se pojavljuje i Penelopa, ali ne s istim osobinama kao u Odisejevoj verziji. U toj knjizi ima ljubavnika.  
U legendi o Odiseju su tri važne žene. Tu je Helena. Mnogi su pisali o Heleni, zašto ne? Ona je bila i opera i priča i slika. Ljudi se uvijek sjete Helene kao inspiracije. Tu je i Klitemnestra. Ubila je muža u kadi. Bila je Penelopina rođakinja. To je kao i europske kraljevske obitelji: svi su sa svima u rođačkoj vezi.
Za Penelopu svi znamo, divimo joj se, ali nas ne zanima. Kao što sama kaže: “Svi ljudi uvijek zazivaju Helenu, a ne mene. Da vi imate izbor između prekrasne žene koja je uništila mnoge muškarce i vjerne žene koja je ostala doma plesti, koju biste izabrali. Sigurno ne mene.”
I zato nema puno ljudi koji pišu o Penelopi, a oni koji o njoj pišu vide je kao ženu koja zvoca Odiseju u stilu: zašto nisi uz mene, zašto kasniš na večeru.

VL: Vidite li je kao ženu 21. stoljeća?
ATWOOD: Sličnija je ženama iz srednjeg vijeka. Muževi su otišli u rat, žene su branile tvrđave od napadača. Muškarci odu i žene moraju uzeti stvar u svoje ruke ili umrijeti od gladi. Što biste vi izabrali?

VL: Živimo u vrijeme tehnologije..?
ATWOOD: Odnedavno.  

VL: Imamo internet..?
ATWOOD: I zato nemamo dvanaest sluškinja. Imamo usisivače umjesto njih. Kad nestane struje i kad potrošimo svu naftu, pazite što će se desiti.

VL: Kratko ste vrijeme živjeli u Italiji?
ATWOOD: Sjeverno od Rima u malom selu. Na putu prema mjestu kamo papa odlazi na raskalašene vikende.

VL: Što mislite o Nobelu za Elfriede Jelinek?
ATWOOD: O kome?

VL: O Jelinek?
ATWOOD: A, lanjska dobitnica. Volim iznenađenja. Ljudi nisu poznavali njezino djelo, sada je svi čitaju. Sada je Nobela dobio Pinter. To je bilo dražesno. U novinama je izašla slika na kojoj Pinter izgleda sretan. To je jako neobično. Na većini svojih slika izgleda ljutito, na ovoj je djetinjasto sretan. Pinter je napisao scenarij po motivima moje “Sluškinjine priče”. Drago mi je da je dobio Nobela, jer nije dobro.
No, sve su te nagrade problematične. Moramo se vratiti na prvotnu nagradu, jabuku za najljepšu. Jabukom je počeo i Trojanski rat, jer se nisu mogli odlučiti tko je najljepši. Odakle je došla ta jabuka? Došla je od božice nesloge. Gdje god se nagrađuje najljepši, najpametniji, književno najtalentiraniji, uvijek će biti svađe. To nam govori mitologija.

VL: Što mislite o chick lit literaturi?
ATWOOD: O knjigama pisanim za mlade žene?

VL: Ne samo za mlade?
ATWOOD: Znači knjige za žene. Uvijek je bilo knjiga koje su pisane za žene kao što je bilo knjiga koje su pisane za muškarce. Kroz povijest vesterna imamo knjige o kaubojima i Indijancima koje bi se mogle nazvati bloke lit. Uvijek smo imali bloke lit. Nitko o tome nikada ništa nije rekao. To smo samo smatrali književnošću. Otkada imamo romane, imamo romane s glavnim ženskim likovima. Neki od prvih romana u engleskoj književnosti su knjige s glavnim ženskim likovima. Tu je Moll Flanders koja je bila kurva, ali je bila glavni lik, pa Pamela Samuela Richardsona. Možete proći kroz cijelu povijest engleskog romana iz 19. stoljeća i to je to, osim kad stignete do Josepha Conrada i romana “Srce tame”. Sve donedavno su se avanturističke priče mogle smatrati bloke litom. Nema puno žena u “Moby Dicku”.

Ima par ženki kitova i to je to. Ostali likovi su svi muškarci osim stanodavke na početku romana. Ako je priča avanturistička, donedavno je bila o muškarcima. A ako je kućna priča, osim ako se radi o redovnicima u samostanu, bila je o ženama. Chick lit, ništa novo. Jane Austen je prabaka chick lita. “Ponos i predrasude” su originalna priča svih chick lit priča. Druga takva priča su “Orkanski visovi” u kojoj je Heathcliff u plaštu na stijeni i zato se djevojke zaljubljuju u motocikliste. A trebale bi se zaljubiti u prodavače cipela. Sigurnije, sigurnije, puno sigurnije.

Mitologija je naš zemljovid, mapa ljudske psihe. Govori o našim strahovima i žudnjama. Svijetom ne rukovodi tehnologija ni razum. Svijetom upravljaju naši strahovi i naše žudnje. Tehnnologija je samo alat. Kako koristimo taj alat, odlučuje se prema našim strahovima i žudnjama. Uzmite struju. Mogu zaželjeti tost i struja će mi ga pružiti. Isto tako mogu baciti radio u kadu u kojoj je moj muž jer ga želim ubiti. Američka žudnja želi zadržati svoj standard života i boji se svega što to ugrožava da bi ispunila žudnje i smanjila strahove.

Penelopa je žena s tri dupla w: ona tka, čeka i plače. Jako puno plače. U svojoj knjizi nisam mogla izbrisati plakanje, ali za to ima razloga. Dok je Odisej bio odsutan, ona je uspješno vodila zemlju. Svi su vojno sposobni muškarci otišli s Odisejem. Penelopa nije imala nikoga tko bi ih branio. Zato su svi ti udvarači uspjeli doći do nje i pojesti svu tu hranu. Vojske nema, tast je u unutrašnjosti, sin je premlad. Penelopa je morala puno odlučivati. U mojoj je knjizi inteligentnija nego drugdje. Morala je preuzeti odgovornost na sebe, iako se udala jako mlada.