Kurt Elling stigao je u nedjelju navečer u veliku dvoranu Vatroslav Lisinski na 12. Zagreb Jazz Festival kao ovogodišnji dobitnik nagrade Grammy, druge za njega. Osvojio ga je za album "Secrets Are the Best Stories", a već ima novi "SuperBlue". No, Ellingov koncert čvrsto je koncipiran bez obzira na trenutna izdanja i nudi visokouglancani, protočni, žanrovski jasno utemeljen i glasom superioran "know-how" naklon tradiciji vokalnog jazza i big bandova.
Elling je u Zagrebu odradio pravi team-building s big bandom Udruženja jazz muzičara Makedonije s kojim je održao samo jednu probu dan prije koncerta, ali su zazvučali kao da imaju puno pozornica iza sebe. Dijelom i stoga jer se radi o provjerenim i nepromjenjivim aranžmanima koje Elling interpretira. Gledajući soliste na saksofonima i trubama kako su se približavali prednjem mikrofonu pred publikom, a i brojne puhače u orkestru, morali ste se zapitati "koliko tu aerosola pršti na sve strane?". Zato su u dvorani bili samo oni s Covid-potvrdama, kao što je i publika nosila maske čitavo vrijeme sat i pol dugog koncerta.
"Dobra večer Zagrebe, drago mi je da smo ponovo zajedno", rekao je Elling nakon uvodnog instrumentala orkestra. "Možda ne znam puno vašeg jezika, ali znam čvrsto swingati", bii je naputak za koncert na kojem se Elling svojski potrudio i s makedonskim jezikom, marljivo poimenice najavljujući i odjavljujući brojne soliste. Teško mi je procijeniti je li mi ga bilo najdraže vidjeti na ekskluzivnom nastupu kraj bazena rovinjskog hotela Monte Mulini 2010., ali ga je organizator nakon ZKM-a 2008. ovaj puta u Zagrebu predstavio pred najviše publike i u najvećoj dvorani, kamo i spada.
Veliki su, doslovno, bili i aranžani i orkestracije deset izvedenih pjesama na tragu davnih naputaka Louisa Armstronga, Counta Basieja i drugih izvornih začinjavaca bigbandovskog jazza. No, Elling je ovaj puta izbjegao njih, a na pozornicu stigao uz zvuke izvrsne "Steppin' Out" Joea Jacksona, najmlađe pjesme programa i posvetio se izvedama orkestracija Dukea Ellingtona, Boba Mintzera, Bennyja Cartera i drugih. Noć prije nastupa na večeri s organizatorom pitao sam Ellinga koliki mu problem za glas predstavlja druženje i razgovori prije koncerta? Nimalo, odgovorio mi je, a bome se jasno čulo da njegov jaki baritom ne pati od nikakvih poremećaja, jer je Elling trenutno u najjačim godinama, s pravom mjerom iskustva, snage i, valjda, još uvijek volje da pronosi šmekersku tradiciju vokalnog jazza na tragu Sinatre, famoznog "Rat Packa" i mnogih koji su se u tome okušali.
Uz zaista sjajan makedonski orkestar i ležernost koja je uz siguran glas ključan sastojak Ellingove scenske lakoće, zadnji dio nastupa donio je zanimljivu posvetu Johnu Coltraneu ("Resolution"), na čiiji je instrumental napisao riječi. "Ne brinite, ne razumiju me niti u Americi", duhovito je najavio, jer ne radi se o tekstu koji posjeduje logični smisao, nego niz impresija riječi i tonova tvori melodijski "tok svijesti". Elling je sve više nego dadaist, ali ovakvim nadogradnjama klasika, kao i u Dukeovoj baladi "Lil' Darlin'" ili "My Foolish Heart" Victora Younga iz istoimenog filma 1949. godine, ili ad hoc pridodanom vokalnom izvedbom na samom kraju koncerta, omiljeni mlađi jazz pjevač Baracka Obame dokazuje da ima dovoljno duha, a naravno i duga, kao pouzdani čuvar američke tradicije vokalnog jazza.