Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje ovih je dana u tisku objavio još jedno kapitalno izdanje iz povijesti hrvatskoga jezika: modernu transkripciju prve datirane hrvatske tiskane latinične knjige: Bernardinova lekcionara iz 1495. godine. Riječ je o iznimno vrijednom prinosu proučavanju povijesti hrvatskoga jezika koji je nakon 525 godina dostupan stručnjacima i ljubiteljima hrvatskoga jezika u suvremenoj transkripciji. Priredili su ga institutski znanstvenici dr. sc. Vuk-Tadija Barbarić i dr. sc. Kristina Štrkalj Despot.
Jedna je od temeljnih zadaća Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje upravo objelodanjivanje bogate hrvatske jezične baštine, odnosno priređivanje pretisaka, transkripcija, transliteracija i popratnih studija o tim važnim svjedocima razvoja hrvatskoga jezika. Taj posao najčešće uključuje široj javnosti manje poznata djela, no katkad, kao što je slučaj s Bernardinovim lekcionarom, riječ je o iznimno važnim djelima koja označuju određene povijesne prekretnice. Naime, Bernardinov lekcionar iz 1495., poznat i kao „Lekcionar Bernardina Splićanina”, prva je hrvatska datirana tiskana knjiga na latinici (inkunabula). Lekcionari su zapravo zbirke biblijskih tekstova koji se čitaju na misi, poredani tako da odgovaraju crkvenoj godini. Cilj je ovoga institutskoga i općenito filološkoga posla dakako sačuvati ta pojedinačna djela za buduće generacije, ali svakako i na temelju filološke obrade velika broja takvih tekstova i uporabom suvremenih jezičnih tehnologija omogućiti točnije i mnogo potpunije opise razvoja hrvatskoga jezika – njegova rječničkoga blaga i njegova gramatičkoga sustava. Upravo je ova knjiga za to idealna jer je pisana vrlo lijepim i dotjeranim narodnim čakavskim jezikom, čime je bila u skladu s onodobnim europskim renesansnim nastojanjima da se književnost, pa i liturgija i biblijski tekstovi, približe narodu.
Bernardin Splićanin zapravo je fra Bernardin Drivodilić podrijetlom s otoka Brača, koji je bio redovnik samostana sv. Frane u Splitu. U tom je samostanu fra Bernardin djelovao i kao inkvizitor, pa je bio u izvrsnoj poziciji da upravo on izda prvi hrvatski latinični lekcionar, za kojim je postojala velika potreba u bogoslužju. Važnost ove knjige bila je u tome što je postala važna podloga za tradiciju prevođenja Biblije na našem području. Njegova izdanja prepisivala su se i prilagođavala štokavskomu i kajkavskomu narječju, zbog čega se može reći da je riječ o prvoj knjizi koja je na taj način ujedinila hrvatska narječja.