Nenad Rizvanović, rođeni Osječanin sa zagrebačkom adresom, književnu kritiku i prozu objavljuje od 1985. Iz njegova pera upravo je izašla zbirka priča “Longplej”, koja čitatelja vodi kroz glazbeno odrastanje, ali i odrastanje u Osijeku, te knjiga “Stvaranje čitatelja”, o recepciji književnosti.
“Longplej” je svojevrsni vodič kroz glazbeno odrastanje u vremenu “prohujalom s vihorom”. Koliko današnje generacije uopće shvaćaju ulogu glazbe u to doba?
“Longplej” je knjiga povezanih priča u kojima se prepričavaju događaji koji su se zbili kada sam prvi put preslušao ploču “Party” Iggyja Popa ili prvi album grupe Velvet Underground ili “English Settlement” grupe XTC . Narator knjige nije sposoban ispričati bilo što o sebi i drugima a da u priču ne uplete neku ploču, bend ili rock-koncert. Prigodno sam taj “poremećaj” nazvao “muzikofilijom”.
Kakav je to Osijek iz “Longpleja”?
Osijek iz “Longpleja” je sasvim drukčiji grad, kao iz bajke, sličan recimo Schulzovu Drogobyču, koji je također nestao. Sjećanje sigurno uljepšava uspomene, no ipak mislim da je Osijek u 1970-ima i 1980-ima bio ljepši, lakši i ugodniji grad nego danas. Mislim da se tu ipak ne radi samo o običnim uspomenama.
Izjavili ste kako je zanimljivo da je jedno sasvim obično socijalističko odrastanje postalo provokativno i subverzivno. U čemu se to najviše očitava?
Ponajprije se očitava u činjenici da se o socijalističkom Osijeku uopće ne piše premda se u Osijeku i o Osijeku danas piše više nego ikada. Kao da su socijalistički Osijek i odrastanje u Osijeku u 1970-ima i 1980-ima postali neka tabu-tema, što bi bilo neobično jer je u ta dva desetljeća Osijek doživio urbanu i kulturnu renesansu i bio zaista divno mjesto za život i rad.
Na prvim stranicama rečenica je: “Najsretnije su one porodice u kojima se nitko u nikome ne prepoznaje.” Podsjeća li nas ona namjerno na početak Tolstojeve “Ane Karenjine”?
Socijalističke porodice u Jugoslaviji bile su nesretne i nezadovoljne svaka na svoj način unatoč svim subvencijama, povoljnim kreditima, regresima, besplatnim stanovima i odmaralištima. Socijalistička porodica kao romaneskna tema je rijetkost, možda zato što se piscima čini da je kao tema preobična ili neatraktivna. Jedini veliki roman sa socijalističkom porodicom u glavnoj ulozi kojeg se mogu sjetiti jest “Uloga moje porodice u socijalističkoj revoluciji” Bore Ćosića, prvi put objavljen još 1971. No baš se taj roman i dalje čita jer je zabavan, provokativan i sjajno napisan.
Kroz priče evocirate uspomene i na čuvene plesnjake u Royalu, kao i kultna gradska kina... a sve to i danas izaziva nostalgiju kod generacija Osječana. Koja Vam je danas prva asocijacija na rodni Osijek? Dugo živite u Zagrebu.
Prvih asocijacija zaista ima mnogo i uvijek kao da se međusobno natječu: igralište Park kulture, parkiralište Autoreperatura, kino Zvečevo, nekada kino hotela Royal, zgrada OŠ “Braća Ribar”, židovsko groblje, zgrada Ljepotica na Drvljaniku, izložba ptica u Radničkom domu, nezaboravni sveprisutni Jabuka na Copacabani, spidvej staza na pomoćnom igralištu stadiona Gradski vrt, škarice Ivana Lukačevića Luksa 1979. na utakmici protiv Crvene zvezde (završilo je 1:1), ili Kup prvaka kupova koji su rukometašice osvojile 1982. U Zagrebu živim od 1990., ali u međuvremenu se nisam pokondirio.
Koja je točno uloga nostalgije u tim pričama?
U knjizi “Budućnost nostalgije” Svetlana Boym nostalgiju dijeli na restaurativnu i reflektivnu. Prva je usmjerena na fenomen nacionalne povijesti i sjećanja, dok druga potiče osobno kulturno sjećanje, vrednuje detalje i oslanja se na izolirane trenutke koncentriranog prošlog iskustva. Mene, dakako, zanima ova druga, reflektivna, osobna, privatna nostalgija i o kojoj i pišem u knjizi “Longplej”. Nostalgija je svojevrsna književna ulaznica koja nas vodi na putovanje u prošlost.
Postoji i sličnost s prethodnom pjesničkom knjigom “Valceri iz Translajtanije”, nekako se osjeti ista atmosfera…
Zbirka “Valceri iz Translajtanije” dio je istog književnog koncepta, samo što u “Valcerima” ima više nasilja, rata, motociklista i slične mitologije koje sam proučio i posvojio u osječkom kafiću Valentino još u 1980-im godinama. “Valceri iz Translajtanije” više su pjesnički operetni vestern ili možda poetizirani kaubojski mjuzikl.
Istodobno, iz vašeg je pera izašlo i “Stvaranje čitatelja”, temeljita studija recepcije književnosti. Kakvu diskusiju otvara?
U knjizi se bavim fenomenima čitatelja i čitanja na primjeru nakladničkih nizova u Hrvatskoj u 1970-ima i 1980-ima, kakvi su bili Hit, Bestseler, Gama, Ogledalo, Ogledala i Zabavna biblioteka. U tih se 20 godina oblikovala nova nakladnička politika koja je istovremeno “stvarala” nove čitatelje i odgovarala na nove čitateljske potrebe, a čitatelji koji pamte, primjerice, biblioteku Hit zagrebačkoga Znanja koju je od 1969. pa do početka 1990-ih uređivao Zlatko Crnković, svoje književno iskustvo, navike i preferencije i danas u velikoj mjeri duguju upravo toj biblioteci. U knjizi proučavam međudjelovanje nakladničkih praksi, uredničkoga oblikovanja, čitateljskih navika i književnog tržišta u navedenom razdoblju.
Čitatelj i čitanje su u središtu mog znanstvenog interesa i svakako se namjeravam ovim važnim fenomenima baviti i dalje u budućnosti.
Dvije knjige izlaze vam, dakle, u jeku korone. Kako na pisca utječe pandemija, koliko je to inspirativno vrijeme, ili je pak obeshrabrujuće? Kako će se koronavirus, dugoročno, odraziti na kulturu?
Pandemije i infodemija razotkrili su da je svijet koji smo poznavali počivao na staklenim nogama. Zanimljivo je da su se nakon virusne bombe razmnožile samo teorije urote. Nadam se da će koronavirus motivirati pisce da pišu bolje i zanimljivije knjige.
