U nedjelju je, izvijestila je njegova supruga Olga, u 82. godini preminuo Jiří Menzel. Jedan od najvećih svjetskih filmaša, oskarovac, spisatelj, glumac, filmski i kazališni redatelj, još je za života postao simbol češke kinematografije. Poznat po filmskim adaptacijama još jedne češke legende, pisca Bohumila Hrabala, već je svojim debitantskim dugometražnim filmom “Strogo kontrolirani vlakovi” 1966. zaradio prestižni Oscar za najbolji strani film i svjetsku slavu.
No, nije to bio prvi put da se okušao u ekraniziranju Hrabalove jedinstvene poetike i spisateljskog stila. Očigledno su se sentimenti dvojice umjetnika, gorko-slatki humor, satira i suptilna, ali neprikrivena provokativnost, lijepo slagali. Godinu prije je tako, s kolegama s češke filmske i televizijske akademije FAMU, Janom Němecom, Evaldom Schromom, Věrom Chytilovom i Jaromilom Jirešom – sve redom filmskim velikanima – u film pretočio Hrabalovu zbirku priča “Biseri na dnu”. Bio je, ako ne sam početak, manifest čehoslovačkog filmskog novog vala koji je preplavio svijet.
Te su zlatne šezdesete označile procvat umjetnosti u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Nastupilo je tada takozvano otapanje staljinističkog leda, gradnja “socijalizma s ljudskim licem”, otvaranje prema zapadnim utjecajima i veće slobode, a sve je kulminiralo Praškim proljećem 1968. Završilo je to naglo iste godine – vojnom invazijom snaga Varšavskog pakta s tisućama tenkova na ulicama Čehoslovačke. U toj su, navodnoj “normalizaciji”, a zapravo totalitarizaciji, koja je potom nastupila, nastradali i čehoslovački novi val i Menzel. Tako je film “Ševe na žici” iz 1969. godine, gorka komedija o političkim nepodobnicima na prisilnom radu, ponovno temeljen na Hrabalovu istoimenom djelu, prepoznat kao otvorena kritika komunističkog režima i zabranjen. Premijeru je doživio tek nakon pada Berlinskog zida, 1990. i to upravo na Berlinaleu – gdje je osvojio Zlatnog medvjeda. No, za razliku od svojih brojnih suvremenika, Menzel nije otišao u egzil, već je nastavio živjeti u Čehoslovačkoj, godinama vješto, oštro i kroz komediju podbadao i testirao granice režimske cenzure.
I tijekom tih mračnih dvadeset godina, nastavila se intenzivna umjetnička i prijateljska veza Hrabala i Menzela pa su nastali i filmovi “Striženo-košeno” i “Svečanosti visibaba”. Uslijedit će zatim i 2006. “Služio sam engleskog kralja”, posljednji Menzelov hrabalovski film te jedini nastao nakon autorove tragične smrti. Veliki zaljubljenik u književnost, adaptirao je Menzel u film i priče Vladislava Vančure – “Hirovito ljeto” i “Kraj starih vremena”. A još je jednu nominaciju za Oscara, ali ne i zlatni kipić, Menzel osvojio za legendarni film “Selo moje malo” 1987. godine. No, Menzelu nagrade nikada nisu pretjerano imponirale te je smatrao da “ne radi ništa bitno, samo komedije”. Ali o ljudima saznate najviše kroz smijeh, tvrdio je. Uvijek mu je smetalo i kada bi ga nazivali oskarovcem, otkrio je u jednom od intervjua za Večernji list.
– Pomalo sam alergičan na tu nagradu. Puno dobrih filmova nije dobilo Oscar i obrnuto. Osobno mi je veće priznanje kada mi netko od mlađih kolega kaže kako su zbog mojih “Vlakova“ počeli snimati filmove. Ali tako je to, gdje god se pojavim, svi su fokusirani na nagrade. Događalo se i da me predstavljaju kao nobelovca – potužio je Menzel u intervjuu 2010. godine, kada je na Libertas film festivalu stigao na premijeru svog dokumentarca “Moj Dubrovnik”.
Iako je snimio nekoliko dokumentaraca, uvijek je veoma skromno izjavljivao da mu oni nisu baš najjača strana. Hrvatsku je često posjećivao, pa nam je tako posvetio i svoj drugi dokumentarac “Vaše more, naše more”.
A posebno je Menzel volio upravo Dubrovnik. Ondje je još 1982. na Ljetnim igrama režirao predstavu “Hamlet” u kojoj je glumila mlada Mira Furlan.
– Već tada se vidjelo da je Mira velika glumica. Sjećam se njezine snažne osobnosti – hvalio je slavnu glumicu.
I u našem je Kazalištu Komedija bio rado viđen gost – postavio je na njihovim daskama predstave “Nemoćnik u pameti”, “Buba u uhu” i “Budala za večeru” te dramu “Odlazak” Václava Havela.
Iako o svom privatnom životu Menzel nije rado razglabao, češki tabloidi jesu. Godinama je odbijao brak, govoreći da nitko u braku ne može biti vjeran, a “to sve dovodi do rastave u kojoj netko dobije pola vaše kolekcije knjiga”. Čvrsto je iza toga stajao sve dok nije upoznao stanovitu studenticu Olgu. Oženili su se nakon dvije godine veze, kada je njemu bilo 66. godina, a njoj tek 24. Mediji su to s velikim zadovoljstvom komentirali bez kraja i konca, a nakon što su dobili i kćer, nastao je veliki skandal. Nagađalo se, naime, da malena nije njegova kći, već dijete nešto mlađeg redatelja Jaroslava Brabeca s kojim je Olga navodno bila u ljubavnoj vezi. Međutim, supružnici su tim glasinama ubrzo stali na kraj i dobili drugo dijete. U sretnom braku ostali su sve do njegove smrti. “Smrt nije kraj i vjerujem da ćemo se ponovno sresti. Jer ništa drugo nije moguće”, dirljivo se od njega oprostila Olga Menzelová.
