Od grada se hitno traži prostor za pola milijuna artefakata našeg prvog konceptualca

Da je Vladimir Dodig Trokut živio u nekoj drugoj europskoj sredini, o njemu bi se sasvim sigurno pisale knjige i snimali filmovi, a on bi svoju iznimno bogatu kolekciju umjetnina ali i neobično-običnih predmeta još za života udomio u nekoj gradskoj ili državnoj zgradi koja zjapi bez sadržaja i sakuplja prašinu.

Na žalost, Vladimir Dodig Trokut preminuo je iznenada u ponedjeljak poslije podne u svom zagrebačkom stanu od srčanog udara u sedamdesetoj godini života, a iza njega je ostao nerealiziran projekt Antimuzeja jedinstven i u svjetskim razmjerima koji se sada nalazi doslovno u Božjim rukama. I u raznoraznim skloništima, depoima i stanovima koji se sada, nadajmo se, blindiraju kako se umjetničkog Dodigovo blago ne bi razgrabilo i postalo laki plijen lešinarima, te kako bi bilo na vrijeme popisano, a onda i valorizirano u skladu sa pravilima muzejske struke.

Problem bi mogao biti i u činjenici da je Dodig živio i umro u podstanarskom stanu u samom središtu Zagreba, pa će njegovi bliski prijatelji i suradnici od grada Zagreba zatražiti privremeni prostor od pedesetak četvornih metara kako bi u nj bili sklonjeni svi oni artefakti i sve one umjetnine koje je Vladimir Dodig desetljećima pozorno i intuicijski sakupljao u svom životnom prostoru, ali i po kojima je postao čuven i daleko izvan hrvatskih granica.

Rođen u Kranju u Sloveniji, začet u Karlovcu, porijeklom iz Dalmatinske Zagore, stanovnik Splita i Zagreba, Vladimir Dodig Trokut bavio se najrazličitijim mogućim stvarima, te se ostvario u čak, kako je ne bez ponosa isticao, dvadeset i četiri grane umjetnosti. Između ostaloga, bavio se i travarstvom i iscjeliteljstvom, pa je tako ljudima sugerirao da što češće konzumiraju običnu kapulu zajedno sa selenom i peršinom, maslinovim uljem i pancetom kako ne bi oboljeli od teških bolesti.

Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek u telegramu sućuti povodom smrti, kako je navedeno, velikog hrvatskog konceptualnog umjetnika Vladimira Dodiga Trokuta, napisala je da je “osebujnost, nekonvencionalnost i posebnost lika i djela Vladimira Dodiga Trokuta obilježila suvremenu hrvatsku umjetničku scenu te se stoga s njim opraštamo s osobitom naklonošću” ali je i istaknula da će i hrvatska i svjetska umjetnička javnost pamtiti Dodiga Trokuta kao začetnika i promotora novina u području suvremenih muzeoloških i umjetničkih praksi te tvorca jezičnih kovanica vezanih uz umjetničko stvaralaštvo i suvremenu muzeologiju.

I Hrvatsko društvo likovnih umjetnika kojem je Dodig Trokut bio član od 1968. godine kada se zapravo počeo javno baviti umjetničkim aktivizmom, napisalo je da je Trokut bio osnivač više formalnih i neformalnih grupa i to frakcije grupe Crveni Peristil, 3i, grupe 30, Manifesta 72, grupe A, B, C, D, E, grupe Atributivna participacija (čiji su suosnivači i Darko Schneider i ugledni Harald Szeeman). Sa Szeemanom je Trokut od 1998. pa do 2005. godine u Labinu ‘vjenčao’ svoj Antimuzej i Szeemanov Muzej opsesije.
Vladimir Dodig Trokut autor je više stotina izložbi na kojima je izlagao vlastita, ali i tuđa djela. Bio je među izlagačima na izložbi 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti organizirane povodom 125. godišnjice HDLU-a, a samostalne izložbe je imao i u Ljubljani i Beogradu, ali i izvan granica Hrvatske.

Osim sa Szeemanom, Vladimir Dodig Trokut surađivao je i sa Johnom Cageom, Nam June Paikom i Josephom Beuysom, s kojim je po urbanoj legendi, razmijenio šešir i štap. Među široj javnosti atraktivnijim Dodigovim predmetima koje je strastveno sakupljao i po buvljacima i sajmovima nalazila se i kolekcija šešira, među kojima su i šeširi koji su pripadali Josipu Brozu Titu i Augustu Cesarcu. O Vladimir Dodigu Trokutu dosta je pisala znanstvenica Suzana Marjanić, pa i u monografiji o umjetničkom performansu. Ona je Trokuta nazvala prvim našim protagonistom crne umjetnosti i prvim našim umjetnikom smeća, te performerom reciklaža društvene i mentalne angažiranosti te začetnikom konceptualne i postkonceptualne no-umjetnosti i osnivačem black-it-arta.

No, Dodig Trokut je u svom burnom i ako hoćete, antikonvencijskom životu, radio i s poznatim imenima talijanske i pariške modne škole kao što je to Yves Saint Laurent, proizvodio je i vlastiti parfem miješajući ulja iz autohtonih biljnih vrsta Dalmatinske Zagore, Velebita i Učke, u duhu sa obiteljskom tradicijom travarstva.

Još 1982. godine Dodig Trokut je sa Vlastom Delimar izveo ulični performans u Tkalčićevoj ulici kada je na sebi nosio natpis Sam sebi muzej - sam svoj izložak u sklopu akcije Antoanete Pasinović koja je željela revitalizirati Tkalčićevu ulicu. Tada je Dodig Trokut aktivno promišljao projekt Antimuzeja, Antiulice i Antigrada razmišljajući o Muzeju zabrana i tabua, Muzeju transporta, Muzeju žaba, Muzeju no-art, Muzeju siromaštva, Muzeju socrealizma - Muzeju zabluda, Muzeju memorije, Muzeju seksualnosti, erotike i ljubavi, Muzeju okultizma i hermetike, Centru za psihoaktivnost i igru...

O smještaju svog Antimuzeja za koji je tvrdio da ima pola milijuna artefakata, Dodig je pregovarao i sa gradom Zagrebom i sa gradom Labinom, osigurao je i načelnu podršku bivšeg predsjednika Ive Josipovića za smještaj u prostore jedne bivše zagrebačke kasarne, ali sve su te zamisli ostale u zraku, bez završne realizacije. Vladimir Dodig Trokut, uvijek prepun tajnovitih priča, proročkog izgleda i vehementne geste, bio je zaštitni znak zagrebačke boemštine i autentični čuvar zagrebačkih umjetničkih legendi s kojim u grob odlaze i brojne zagrebačke i hrvatske tajne koje su mogle postati sadržaj za brojne trilere iz hrvatske prošlosti, sadašnjosti, ali i budućnosti.