Odlazak 'Adonisa iz Gowanisa': Tony Curtis (1925. - 2010.)

Glasnogovornik slavne glumice Jamie Lee Curtis potvrdio je medijima da je u srijedu navečer preminuo njezin otac Tony Curtis, jedna od posljednjih velikih filmskih zvijezda "zlatnog doba Hollywooda". Uzrok smrti nije naveden, ali je nakon napada astme Curtis još u lipnju završio u bolnici i više se nije pojavljivao u javnosti. (Naknadno je objavljeno da je umro u svojoj kući u Nevadi, od srčanog udara.)

Tako je u 86. godini završio životni put započet u Gowanisu, siromašnoj četvrti Bronxa, gdje se u obitelji židovskih doseljenika iz Mađarske rodio Bernard Schwarz. Do pete godine govorio je isključivo mađarski te je zbog slabog znanja engleskog imao problema u školi. Inspiriran ratnim filmovima, 1943. poželio je biti poput svojih idola Caryja Granta u "Pravac Tokio" i Tyronea Powera u "Brzom zaronu" te se prijavio u mornaricu. Na kraju rata s nosača podmornica na kojem je služio u Tokijskom zaljevu svojim je očima vidio japansku kapitulaciju 2. rujna. Veteransku stipendiju iskoristio je za školu glume u New Yorku, i 1948. stigao u Hollywood s nadom u slavu i novim imenom; Tony po romanu i filmu "Anthony Adverse", a Curtis po Kurtz, prezimenu majčina djeda. Mladi ljepotan uskoro je osigurao ugovor s Universalom i počeo jednu od najblistavijih karijera američkog filma.

U filmu "Sin Ali Babe" iz 1952., Technicolor-pustolovini za koju je sam Curtis posprdno govorio "samo još jedan film s pijeskom i cicama", njegov naglasak iz Bronxa još uvijek je bio toliko jak da je Debbie Reynolds na televiziji to isparodirala kao "yonda lies the castle of my fadda" umjesto "yonder lies the castle of my father", "u onom smjeru je zamak moga oca", i zafrkavanje na račun njegova izgovora Curtisa je pratilo cijelog života.

Iz epizodnih i "pijesak-i-cice" uloga izvukao ga je briljantno odglumljeni lik Sidneyja Falcoa, beskrupuloznog predstavnika za tisak u "Slatkom mirisu uspjeha" s Burtom Lancasterom. Reputaciju izvrsnoga dramskog glumca učvrstio je briljantnom ulogom bijelog rasista koji iz zatvora bježi vezan lancima za crnog zatvorenika (Sidney Poitier) u "Prkosnima" iz 1958., da bi iduće godine bio neizbrisivo utisnut u povijest filma sjajnom komičnom ulogom u suknji i najlonkama – saksofonist Joe, alias Josephine, u "Neki to vole vruće" Billyja Wildera, jednoj od najboljih i najsmješnijih komedija svih vremena. Kasnije je, pod stare dane, ponovno zaigrao u kazališnoj verziji te sjajne komedije, ali ovaj put kao pohotni milijunaš Osgood. Legendarnu završnu Osgoodovu rečenicu iz tog filma – "Nitko nije savršen" – Curtis je u intervjuu iz 2008. naveo kao ono što bi želio da mu se ukleše na nadgrobni kamen.

Tony Curtis u privatnom životu svakako nije bio savršen, ali pred kamerama, bilo filmskim bilo televizijskim, svakako jest. Od Antoninusa u Kubrickovu "Spartaku" i Andreja u "Tarasu Buljbi" do glasa samoparodirajućeg "Stonyja Curtisa" u "Obitelji Kremenko", šarmantnih zavodnika u čednim seksi-komedijama šezdesetih ili jednog od dvojice bogatih plejboja koji se bore protiv kriminala u seriji "Uvjerivači" s Rogerom Mooreom, malo je žanrova u kojima taj ljepotan sjajnog glumačkog talenta nije briljirao. Svojom najboljom ulogom smatrao je onu u kojoj je glumio stvarnog ubojicu Alberta DeSalvoa u filmu "Bostonski davitelj".

Za razliku od karijere koja je bila uredno u usponu, privatni život bio mu je pravi kaos. Brak s drugom glumačkom zvijezdom Janet Lee (slavnom žrtvom N. Batesa pod tušem u "Psihu") i pored dvoje djece ubrzo se raspao; s Marilyn Monroe je, premda se javno nisu trpjeli, iza kulisa na snimanju "Neki to vole vruće" obnovio staru vezu iz vremena kad su oboje bili početnici u Hollywoodu, i navodno dijete koje je Marilyn pobacila nije bilo njezina supruga A. Millera, nego Curtisovo. Druga supruga bila mu je 17-godišnja Njemica koju je upoznao na snimanju "Tarasa Buljbe", a ukupno se ženio šest puta, zadnji put 1998. djevojkom koja je bila 42 godine mlađa. "Ne bih se ni mrtav oženio curom koja je dovoljno mlada da mi bude supruga," zafrkavao se na račun vlastitih zavodničkih navika. Zahvaljujući smislu za humor prebolio je mnoge osobne tragedije, poput smrti sina Nicholasa koji se 1994. u 23. godini predozirao heroinom. "Nema dana da ga se ne sjetim; ocu se od tako nečega teško oporaviti," rekao je o tome.

Kad je već bio prestar za bilo što osim epizodnih uloga te imao viška vremena, Tony Curtis prihvatio se kičice i pod utjecajem Van Gogha, Picassa i Magritta naslikao vrijedna i kritički hvaljena slikarska djela; jedna njegova slika je 2007. izložena u slavnom muzeju Metropolitan. Domovini svojih roditelja Mađarskoj posvetio je dosta truda i vremena: 1998. osnovao je zakladu za očuvanje sinagoga i židovskih groblja u Mađarskoj, a 2005. nastupio je u nizu TV-reklama za mađarski turizam, ističući blagodati tamošnjih toplica.

Frank Sinatra uvijek je govorio da od svih glumaca najviše cijeni upravo Curtisa, "jer je postigao uspjeh unatoč svemu". Premda je Tony Curtis bio nezadovoljan zbog činjenice da nikad nije dobio Oscara, na svoju filmsku karijeru bio je, s mnogo razloga za to, i te kako ponosan:

- Snimio sam 122 filma i mogu reći da se svakog dana u tjednu negdje u svijetu prikazuje barem jedan moj film.

I tu je u pravu; bilo da je glumio s Burtom Lancasterom, Marilyn Monroe, Laurenceom Olivierom ili Rogerom Mooreom, Tonyja Curtisa nitko nije mogao zasjeniti. Svaki film u kojem je glumio uvijek će se pamtiti i kao film Tonyja Curtisa.