Okrutan je taj Matišić, baš kao život koji nam baca u lice

Matu Matišića ne treba posebno predstavljati. Čak i oni koji ne idu u kazalište i kino njegovo ime prepoznaju kao “onog koji piše o pederima”. Upravo tim i takvim predrasudama o vlastitom životu bavi se u svom novom djelu “Ljudi od voska”, čiju smo praizvedbu vidjeli na sceni HNK Zagreb. Način na koji je središnja, nacionalna kazališna kuća ispratila 2016. godinu nije mogao biti bolji. Novi je dramski naslov sa scene ispraćen ovacijama publike, a kako je ovo djelo nastalo po narudžbi, zasluge idu i “na račun” intendantice Dubravke Vrgoč i ravnatelja Drame Ivice Buljana. Matišić svoje “Ljude od voska” označava dramskom suitom u tri stavka, a zapravo je napisao tri drame: “Obožavateljica”, “Prvi musliman u selu” i “Ispod perike” koje povezuje glavni junak – pisac i glazbenik Viktor, koji upravo piše svoje novo djelo. Je li to Mate Matišić? Obilje autobiografskih detalja navodi na potvrdan odgovor: njegov je glavni junak bivša rock zvijezda, pisac, čovjek koji potiče iz malog sela u Imotskoj krajini, onaj koji posvoji dijete umiruće žene koja je ujedno i supruga njegova pokojnog prijatelja... No, “Ljudi od voska” mnogo su više od dramatizirane autobiografije, ma kako hrabra ili bespoštedna ona bila. To je u prvom redu obračun s društvom koje uvijek sve o svakom “najbolje” zna, obračun započet u drugom dijelu i do vrhunca doveden u završnici koja balansira na tankoj granici skandaloznih napisa o “najstarijoj rotkinji u Hrvata” i melodrame.

Roditeljski biljeg

Ova je drama podsjetnik svima nama kako bismo trebalo podvući crtu pod vlastiti život, ali i priča o tome kako postupci roditelja obilježavaju živote njihove djece. Djeca i roditelji, zapravo roditeljstvo, ovdje su središnja tema svih triju dijelova, dobro kamuflirana propitkivanjima mnogih strašnih i teških stvari u kojima danas grca hrvatsko društvo, ono u kojemu misleći roditelji zapravo trebaju odgojiti djecu. Tako se u “Obožavateljici” Viktor suočava sa ženom koja mu dolazi reći da je njegov davno zaboravljeni brzopotezni seks rezultirao sinom, koji je u tom trenutku osuđeni ubojica u bijegu iz zatvora i kojeg ona želi skloniti u Zagreb. U “Prvom muslimanu u selu” razotkrivaju se karakteri Imotske krajine, a sve ih obilježavaju postupci očeva koje su spremni mnogo toga napraviti za vlastito dijete, dok je “Ispod perike” priča o posvojenju, ali i priča o zapostavljenoj i zlostavljanoj djeci zbog nerealnih roditeljskih očekivanja. Teške su to teme i priče, ali kada ih piše Matišić, cijelo se kazalište smije. Smijeh je to koji kreće ravno s dna želuca i ostavlja gorak okus u ustima. Ovo složeno djelo, istinska suita u kojoj svaki sljedeći ton ovisi o prethodnom, dospjelo je u ruke nadahnutog i posvećenog redatelja. Janusz Kica stvorio je veliku ansambl-predstavu, gdje i najmanje epizode (primjerice uloga mladenke u drugom dijelu – Jelena Perčin) doslovno blistaju u složenoj strukturi likova koje stvara glavni junak, tu ispred nas, na sceni. Taj predani redateljski posao, uz odličnu podršku glazbe Tamare Obrovac, scene Studia Numen i Ivane Jonke te kostima Doris Kristić, vidi se u svakoj ulozi .

Okrutan kao život

Goran Grgić kao Viktor igra ulogu života te je stvorio lik kojem vjerujemo, s čijim se dojmljivo gradiranim emocijama poistovjećujemo. Ksenija Marinković sjajna je obožavateljica koja stiže iz Beograda i koja publiku “kupuje” prvom replikom, Alma Prica distancirana je i nevjerojatno glumački precizna u ulozi umiruće majke, vjerojatno jedina glumica koja takav zadatak može izvesti bez trunke patetike. Siniša Popović u ulozi oca čija se kći narkomanka ubila, a on zaziva Boga i Gospu da kazne dilera, gradi ulogu za pamćenje, a takav je i Bojan Navojec, baš taj diler kojeg snalazi takva božja kazna da prvi musliman i vehabija Imotske krajine bos odlazi zahvaliti Gospi u Međugorje...

Okrutan je taj Matišić, reći će mnogi. Okrutan baš kao život koji nam baca u lice.•