Dogodilo se u Hrvatskoj i to. Specijalci su morali intervenirati i iz gledališta splitskog Hrvatskog narodnog kazališta izbacili gledatelje koji su aktivno protestirali protiv izvedbe predstave “Naše nasilje i vaše nasilje” Olivera Frljića koja je gostovala na Marulićevim danima. Tako se nasilnička atmosfera s hrvatskih stadiona preselila i u hrvatska kazališta. No to svakako nije problem Olivera Frljića, nego hrvatskog društva koje sve više tone u nasilje i neargumentiranu kakofoniju.
Čime je to Frljićeva međunarodna koprodukcija uzbunila kazališne, ali i političke duhove u Austriji, Poljskoj, Švicarskoj, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj? Zbog čega se protiv autorske ekipe podnose kaznene prijave, a na protest ispred splitske crkve Gospe od Zdravlja u kojoj se nalazi Dulčićevo remek-djelo, freska Krista Kralja, dolaze i časne sestre i hrvatski branitelji te pobožni puk? Zašto oni tako strastveno protestiraju protiv Frljića, koji je svojedobno polazio Nadbiskupsko sjemenište prvo u Travniku, pa onda u Splitu, bio student Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu da bi na kraju diplomirao na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu? Znači, školovan je i odgajan u njedrima Katoličke crkve. Upućen je u njen nauk i njene rituale, ali je i privilegirani svjedok onoga što obični vjernici u pravilu ne vide.
Biblijska razmjena
Pa je u međuvremenu postao i veliki kritičar crkvene prakse, i to ne samo u Hrvatskoj nego i puno šire, u cijeloj kršćanskoj Europi koja odnedavno zbija svoje redove u borbi protiv svakovrsne islamizacije koju su europski političari prepoznali i u izbjegličkoj krizi koja je doista poprimila epohalne, ako hoćete, i biblijske razmjere.
Ali, o čemu uopće govori Frljićeva predstava, praizvedena prije godinu dana na Bečkim svečanim tjednima, jednom od najuglednijih europskih mainstream festivala, financijski odlično potkoženom izlogu elitističke politički korektne i u krajnjoj liniji izuzetno ljevičarski usmjerene kulture? O Katoličkoj crkvi i katoličkim svetinjama ili ipak o nečemu drugome?
Primjerice, o europskom kapitalu koji je sponzorirao ratove na tuđim, afričkim i azijskim teritorijima, sve uime bezgrešnog profita, da bi sada strašljivo i neodlučno gledao kako se ti ratovi sve jače i jače prelijevaju i na europski teritorij, koristeći pri tome i vjerske metafore i simbole, ali samo kao krajnju zloupotrebu istinske vjere. Pa je sukob neobuzdanog kapitala na brzinu zamijenjen (i običnom narodu koji je i dalje samo meso za topove objašnjen) sukobom religija. I to kršćanstva i islama. Pa onda i civilizacija.
Otuda, dakle, Frljićeva scena o raspetom muškarcu koji asocira na Isusa Krista jer ima krunu od trnja, a koji s križa izrađenog od naftnih kanistara silazi da bi nasilno analno penetrirao u pokornu ženu u hidžabu. Otuda i scena u kojoj muslimanka u hidžabu rađa državnu zastavu zemlje u kojoj se predstava izvodi, ali opreza radi, ne i u Hrvatskoj, gdje je državna zastava zamijenjena nekom alternativnom verzijom, u strahu od sudskih procesa.
A baš su te dvije scene i izazvale najviše negativnih reakcija, no redatelju su očito bile nasušno potrebne u njegovu brutalno simboličkom, ispolitiziranom i iskarikiranom kazališnom jeziku koji je ipak puno više od efektne provokacije. Baš je tim scenama Frljić htio ogoliti stvari do kraja i raskrinkati liberalizam liberala, antifašizam antifašista, religioznost religioznih ili pak ljevičarstvo ljevičara. I europejstvo Europejaca.
Bio je to svjesni rizik na koji je nasjeo čak i dio prosvijećene Europe koji se zgražao nad “balkanskim bratoubilačkim klanjima” i nacionalizmima, ali nije spreman na kritiku europske dramatično jalove ratoborne politike u kojoj je NATO uz asistenciju SAD-a posljednjih godina postao uhodani izvoznik ratova za naftu ili za suhi pijesak, sasvim svejedno.
Neizvjesno područje borbe
“Naše nasilje i vaše nasilje” gledao sam na riječkoj premijeri, jer je riječki HNK Ivana pl. Zajca jedan od koproducenata predstave, a dobar je dio autorske ekipe, uključujući i glumce, iz Hrvatske. Predstava nije izvedena u zgradi HNK, nego u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku. Prije predstave dobio sam dvojezičnu (slovensko-hrvatsku) programsku knjižicu u kojoj su autori otvoreno objavili negativne kritike svoje predstave mahom iz pera bečkih kritičara. Kritičari nisu štedjeli Frljića. “Amaterski školski kazališni kabare”. “Idiotska predstava”. “Cinizam bez mjere i smisla”. “Antizapadnjački i neliberalan tekst od a do ž”. “Bezobrazni i diletantski prizori”.
U knjižici je objavljeno interno pismo direktora ciriškog Theater Spektakela Sandra Claudea Lunina u kojem ovaj otkazuje gostovanje Frljićeve predstave u Švicarskoj jer nije uvjeren u njenu umjetničku kvalitetu. “Način na koji predstava provocira neće dovesti do plodne diskusije”, piše Lunin.
No Frljićeva predstava isprovocirala je i hrvatsko Ministarstvo kulture koje se već u veljači preventivno ogradilo od selekcije Igora Ružića za Marulićeve dane, da bi prije pet dana objavilo rečenicu da “je pri stvaranju i izvedbama umjetničkih djela potrebno imati na umu vjerske i nacionalne osjećaje, kao i osnovna ljudska prava svakog pojedinca i društvene skupine”. Čime je otvoreno novo, krajnje neizvjesno bojno polje između ionako krhke političke i umjetničke sfere u Hrvatskoj, državi u kojoj glumce i kazališnu publiku s plaćenom ulaznicom moraju čuvati interventni policajci.
>> Prosvjednici izbačeni iz kazališta. 'Nismo se borili za ovakvu Hrvatsku'
>> Saša Broz kritizirala Frljića: 'Jednu predstavu sam prespavala, ali to je umjetnička sloboda'
Naravno, tako piše Bojana Radović!