Operna diva Ivana Srbljan: Pjevala sam čak i u muškoj klapi

Ivanu Srbljan upoznao sam kao dirigenticu crkvenog zbora zagrebačkog pravoslavnog Sabornog hrama Preobraženja Gospodnjeg.

Ali tek jučer sam od nje doznao koliko je to mjesto bilo važno u razvoju i životu umjetnice koju sam sljedeći put vidio kao Carmen na komornoj opernoj pozornici na Sušaku, u sjajnoj studijskoj produkciji riječkog HNK i režiji Marina Blaževića. Ivana Srbljan zrači i osvaja glasom, osobnošću, odlučnošću, ljepotom, strašću. Nije slučajno što ju je maestro Ville Matvejeff upravo kao Carmen odveo na pozornicu u Finskoj, odakle se prije nekoliko dana vratila u Rijeku gdje će sutra utjeloviti naslovni ženski lik u Purcellovoj operi “Didona i Eneja”.

Pjevanje u pravoslavnom crkvenom zboru, a potom od 1998. i njegovo vođenje, bilo je prvo pjevačko iskustvo za Ivanu. U osnovnoj glazbenoj školi Lisinski, na čijem je pohađanju njen otac, inače radnik, inzistirao, učila je klavir, a potom u srednjoj glazbenu teoriju i orgulje. Na Muzičkoj akademiji također je završila teoretski odjel.

– Nikada nisam sebe zamišljala kao opernu pjevačicu. Ali, radeći s crkvenim zborom, shvatila sam da mi treba više znanja o vokalnoj tehnici i umjetnosti pa sam se vratila u srednju školu učiti pjevanje. S tim početnim mrvicama znanja otišla sam na audiciju i bila primljena u Zbor HRT-a – govori mi preko telefona, ne štedeći glas, pjevačica, hodajući riječkim ulicama prema kazalištu u kojem je danas jedno od zaštitnih lica i glasova. Kucala je već i u rodnom gradu na vrata kazališta, da bi shvatila kako ništa neće postići bez diplome i prave škole. Bilo joj je 28 godina kada je 2008. “odlučila potpuno promijeniti svoj život i opet postati studentica”, upisavši studij pjevanja.

– To je bilo zastrašujuće jer sam znala da ću morati kopati duboko po sebi, istraživati svoje tijelo i psihu, boriti se sa svojim demonima. Ali bila je to dobra odluka, a na tom sam putu imala veliku potporu svoje mentorice i sjajne profesorice Vlatke Oršanić – kaže pjevačica koja je briljirala već u studentskoj produkciji Carmen. Za tu ulogu kasnije ju je angažirao i maestro Ivo Lipanović u Splitu, a potom i kao Dalilu, no prvu pravu priliku dobila je i osvojila na audiciji za stalnu članicu riječke Opere gdje je debitirala kao Olga u “Onjeginu”. Ali prije toga vodila je i dvije klape u Sisku, Kolapjane i Kolapjanke.

– Morala sam ponekad pojačati glasove pa sam u muškoj klapi pjevala tenora i baš tada smo na klapskom natjecanju u Kaštel Kambelovcu glasovima publike pobijedili i tamošnju legendarnu klapu Cambi – govori o jednom od poslova koje je radila i zato da preživi, financira svoj studij i pomogne sestri, bratu i roditeljima koji su oboje, u mračnim devedesetim godinama, dobili otkaz u TEŽ-u gdje su bili radnici.

– Da, zbog nacionalnosti i zato što nisu vikali ono što su neki od njih očekivali – kaže bez oklijevanja samosvjesna, a donedavno, kako kaže, sramežljiva i u sebe nesigurna mlada žena.
– Radeći na sebi, sada već nazirem svjetlo na kraju tunela. Sretna sam što sam građanka ove zemlje, makar sam se u njoj znala osjećati i kao strankinja, jer tko ovo ovdje preživi, taj je spreman za sve izazove – govori kroz odlučan smijeh.

– Zato volim te tragične priče i likove poput Carmen i Didone. Obje su jake, obje su razočarane u druge i spremne žrtvovati sebe za vlastitu slobodu – kaže Ivana Srbljan, spremna za još jednu pobjedu i još jedno osvajanje gledališta i svijeta.