Redatelj Krešimir Dolenčić u pravilu ne radi dva projekta u isto vrijeme, ali ovog puta okolnosti su bile takve da nije mogao odbiti. Stoga je u velikom poslu: prijepodne na probama u Histrionima, a navečer sa zborom Zvjezdice radi dječju operu koja će biti izvedena na Dan sjećanja na žrtve holokausta.
Priča iz Histriona mnogo je veselija. Dolenčić tamo režira predstavu “Famozna”, glazbenu komediju o Florence Foster Jenkins, najgoroj sopranistici na svijetu, a to je djelo već režirao u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru.
– Prije godine i pol pozvali su me intendant SNG-a i direktor opere. To je bio dar njihovim opernim pretplatnicima i igra se na velikoj opernoj sceni ispred zastora. Tamo sam se prvi put susreo s tekstom, a u to je vrijeme izašao film s Meryl Streep, koji je posve različit i nije mi se baš svidio. Odmah mi je pala na pamet hrvatska verzija, i to s Anjom Šovagović Despot, za koju znam da sasvim nekritično voli pjevati – priča Dolenčić i otkriva da Anja ovih dana radi s Martinom Tomčić kako bi naučila pjevati – falš. Pitam ga postoji li šansa da ova komedija redatelju koji voli i puno radi opere uništi tu ljubav zauvijek, a on kroz smijeh odgovara:
– Ne! Mi smo u tekst ubacili sluškinju famozne Florence, koja je sjajna pjevačica, a ulogu tumači sjajna Ivana Lazar. Prava operna diva pokazala se kao sjajno rješenje, jer će njezino pjevanje biti posebno iznenađenje za publiku. Naravno, Krešimir Dolenčić otkriva i ozbiljnu priču koja se krije iza “Famozne”:
– Ona je svoj veliki uspjeh doživjela 40-ih godina 20. stoljeća, a koncert u Carnegie Hallu, kada je dvije tisuće ljudi ostalo ispred vrata dvorane, bio je 1944. Dakle, to su godine Drugog svjetskog rata, teško doba, kada se u SAD svakodnevno vraćaju tisuće mrtvim vojnika. To je vrijeme tragedija, depresije... i u takvom se trenutku pojavljuje osoba koja oko sebe širi neobičnu pozitivu. Postoji i dokumentarac o njoj, može ga se vidjeti na YouTubeu i on pokazuje osobu iza te ridikuloznosti. Florence je bila mecena glazbe, sponzorirala je mlade glazbenike, iza sebe ostavila glazbene škole.
Ali zašto je ta priča danas nama zanimljiva?
– U svijetu u kojem svim mi moramo u svakom trenutku biti savršeni, zgodni, mladi, bogati, voziti skupe aute, dobivati zlatne medalje... ona pokazuje da to možda i nije potrebno– tvrdi Dolenčić i nastavlja:
– Sa srcem i dušom može se napraviti nešto što nije savršeno, ali da to razveseli tisuće ljudi. To ljudima daje nadu, poticaj, smijeh, zabavu. Kada se Florence pojavila, to je ljudima najviše nedostajalo. I danas u svijetu u kojem smo okruženi nesrećama i lažima jedna osoba koja na sceni prizna da nipošto nije lažnjak čini te opuštenim. To je poruka iza zabave – kaže. Redatelj tvrdi da je šesti lik predstave publika, u što se uvjerio u Sloveniji. Tamo je predstava naišla na odlične reakcije, stalno je puna, a ove godine ide na više od 30 gostovanja.
– To je priča koje ljude jednostavno razgali – kaže Krešo, a na pitanje je li to zato što najviše volimo pjevati svi mi koji pjevamo falš kaže:
– Tako je! Velika većina nas pjeva falš i u metaforičkom smislu. Ne možemo svi u svakom trenutku biti točni, perfektni... Izmori to čovjeka i zato “Famozna” ima i terapeutski učinak. Terapija počinje s premijerom u Histrionskom domu, u četvrtak 25. siječnja i svi su pozvani. Dva dana nakon toga pred Dolenčićem je premijera predstave koja donosi sasvim suprotne emocije. Naime, 27. siječanj je Dan sjećanja na žrtve holokausta i on režira dječju operu “Brundibár”, što na češkom znači bumbar.
– Tu su dječju operu napisali češki Židovi, a trebala je 1939. biti izvedena u Pragu u židovskom sirotištu. No, kako su svi iz praškog geta završili u logorima, tako je “Bumbar” izveden u Theresienstadtu. Bio je to nacistički pokazni logor preko kojeg je Goebbels uvjeravao svijet kako u logorima imaju i kazalište. Tamo su u raznim postavama djeca ovu operu izvela čak 55 puta, a tragedija je da su sva ona stradala u Auschwitzu. Rat je preživjelo samo troje djece – kaže Dolenčić.
Sada će “Brundibár” pjevati Zvjezdice, za koje Krešo kaže da su senzacionalne. Ako vrijeme dopusti, tj. ako ne bude previše hladno, opera će se igrati u Uljari, na mjestu gdje će niknuti zagrebački Muzej tolerancije jer ona i nastaje u produkciji Festivala tolerancije. Ako bude prehladno, premijera se seli u Malu dvoranu Lisinski, a u Uljari će se igrati u proljeće.
