Vani je još bio mrak kad mi je u svijest prodrla zvonjava telefona iz hodnika. Opirao sam se buđenju, ali sam u polusnu ipak registrirao otvaranje vrata roditeljske sobe i bat očevih čizama. Prenuo sam se.
Ne bi me iznenadilo da je otac počeo spavati u čizmama. Nisam ga vidio dva mjeseca, a otkad je stigao kući, ne izlazi iz uniforme. Govori glasnije nego prije, puši, psuje. On je, ali nije on. U njega se uvuklo nešto što ne prepoznajem. Jučer smo ga majka i ja zatekli kako usred noći mokri na balkonu. Upitao sam ga što fali zahodu. "Zaspao sam. Mislio sam da sam još tamo", rekao nam je promuklim glasom. Majka nije rekla ništa, samo je isprala mokraću lavorom vode. Pitao sam se kako joj mora biti ležati uz njega – ne znati hoće li je u tami na djelić sekunde zamijeniti za neprijatelja.
Zvonjava se utišala; zamijenio ju je kratki razgovor. Sjetio sam se: otac sutra odlazi. Možda ga zovu da se vrati ranije. Tko zna kad ću ga opet vidjeti. Tko zna hoću li ga opet vidjeti.
Parket je ponovno zaškripao dok su očevi koraci žurno odzvanjali u povratku prema spavaćoj sobi. Uskoro sam začuo i majčin glas kako u sekundi iz sanjivog alta prelazi u sopran. Bilo je nečega u njezinu tonu od čega su mi se nakostriješile sve dlačice na vratu. U trenu sam se uspravio u krevetu.
Čekao sam. Čuo sam kretanje po roditeljskoj sobi, užurbano otvaranje i zatvaranje ormara, šuškanje odjeće. Pokušao sam razaznati o čemu razgovaraju, ali nisam uspio. Želio sam znati, a istovremeno nisam želio znati. U prsima me počelo peckati, kao da mi ponestaje zraka.
Konačno se otvore vrata moje sobe i unutra uđe majka, obasjana žutom svjetlošću s hodnika, odjevena kao da ide na posao – osim što sam znao da je subota.
"Što je bilo?" dahnem.
Majka sjedne na moj krevet i primi me za ruku. Oči su joj bile velike i sjajne. "Luka, umrla je Tatjana."
Tatjana ima trideset pet godina, kao i moja majka. Krsna mi je kuma.
"Kako?" čujem sam sebe kako izgovaram. Bila nam je u posjetu niti tjedan ranije. Smijala se, šalila sa mnom, bila puna života.
Majka oklijeva. "Izgleda… izgleda da se ubila. Pištoljem."
"Molim…? Zašto?!?"
"Valjda slučajno. Ne znam. Susjedi su čuli prasak, provalili unutra… Sad idemo onamo vidjeti kako je Nenad. Pomoći mu… ako ikako možemo. Ne znam kad ćemo se vratiti. Snaći ćeš se za doručak, je l' da?"
Kimnem i ustanem. Bosonog otapkam do dnevnog boravka, odakle pogledom ispratim roditeljski automobil. Ulična rasvjeta nakratko im obasja vjetrobran; kroz njega jasno ugledam očevo smrknuto i majčino tjeskobno lice.
Možda ipak nije mrtva, pomislim. Možda je samo malo ozlijeđena i sve je ovo velik nesporazum, ili nečija glupa šala.
Nenad i Tatjana oduvijek su dio naših života. S njihovom kćeri družim se još od vrtića, obitelji nam zajedno slave rođendane i dočekuju Nove godine; njih troje su na gotovo svim našim obiteljskim slikama. Tatjana me naučila saditi povrće; zahvaljujući njoj zainteresirao sam se za hortikulturu i odlučio nagodinu upisati vrtlarski smjer.
Koliko znam, Tatjana ne posjeduje pištolj. Ima ga Nenad – službeni, vojni. Upalim televizor. Ne znam što očekujem; već dugo na televiziji nisam vidio ništa osim vijesti o ratu. Listam stranice teleteksta, čitam šture informacije o borbama. O Tatjani, naravno, ni slova. Razmišljam bih li trebao nazvati prijateljicu, njezinu kćer, no sve i da nije rano, ne bih znao što da joj kažem. Odlučim pričekati dok ne saznam više.
Roditelji se vrate brže nego što sam očekivao, niti sat kasnije. Jedva što uđu u kuću, a telefon već zazvoni.
"Radio Mileva", promrmlja otac. "Ne javljaj se!"
Majka ipak podigne slušalicu. "Halo?"
Na drugoj strane žice otac i ja lako možemo čuti oštar ženski glas.
"Da, strašno… Otkud znaš?" reče majka.
Otac ljutito otpuhne. "Spusti vještici slušalicu", reče.
"To nije istina!" vrisne majka. "Ljudi su grozni, biti u stanju izmisliti tako nešto… On tada čak i nije bio doma, nije imao ništa s tim. Tek se vratio s ratišta, nagledao se i previše smrti!"
Ženski glas očito nije impresioniran; zahtijeva detalje.
"A što misliš? Pa policija je napravila očevid, da je išta bilo sumnjivo, sad bi sjedio u zatvoru", reče majka.
Otac sluša i šuti pored mene, ali osjećam kako se puni ljutnjom.
Žena s druge strane linije izgovori nešto zajedljivo, na što majka izlije bujicu riječi: "Laž, laž! Nije bilo nikakvog zlostavljanja, voljeli su se, on je totalno slomljen! Znaš li da je donedavno bio u zarobljeništvu? Naravno da znaš. Nitko nije imao pojma gdje je, je li uopće živ. Znaš li koliki je to stres za obitelj…? A je li, sad smo mi krivi? Nikome se nije ništa žalila! Mora da je bila depresivna, to je ozbiljna bolest i –"
"Poklopi joj!" zaurla otac pored mene tako da i majka i ja poskočimo. Čak i babetina s druge strane načas umukne. "Nisi joj dužna ništa objašnjavati!"
"Marice, sad ću prekinuti ovaj razgovor", majka će napetim glasom. "Ako imaš dušu, nećeš širiti podle tračeve o čovjeku koji ništa loše nije napravio, koji se i previše napatio."
Žena reče nešto pomirljivo i majka konačno okonča razgovor. "Morala sam!" obrati se ocu. "Da nisam, ona bi sada zivkala čitavo susjedstvo!"
"Svejedno će zivkati", mračno reče otac.
Pođemo zajedno u kuhinju. Otac otvori prozor, upali cigaretu i duboko uvuče dim. Majka požuri do frižidera i stane vaditi Zdenka sir, šunku i paket jaja. Pripremajući kajganu, otme joj se nekoliko uzdaha.
Natjeram noge do vitrine, odakle izvadim tanjure i pribor za jelo pa sjednem za stol. Kad podignem pogled, glasno uzviknem. Roditelji me iznenađeno pogledaju. "Gle!" prokrkljam i mahnem rukom prema kutnoj polici na zidu.
S police u nas zuri kaktus okupan prvim zrakama sunca s istočnog prozora. Poklonila mi ga je upravo Tatjana, onaj posljednji put kad smo se vidjeli, kad nitko od nas nije imao pojma da nam je posljednji put. Spomenula je da bi mogao procvjetati, ali nisam mislio da će se to dogoditi ovoliko brzo.
Ne samo da se cvijetak od svih mogućih dana rastvorio upravo danas već je i od svih mogućih boja ispao bijeli. Bijela je jedna od boja mog nogometnog kluba; ona je i Tatjanina najdraža boja.
Svi piljimo u kaktus bez potrebe za riječima. Među nama struji ista emocija.