U Splitu je prošlog tjedna završio 27. Splitski filmski festival, uporna i dugovječna manifestacija koja prkosi uvriježenim obrascima funkcioniranja hrvatske festivalske scene. Na kraju još jednog uspješnog izdanja razgovarali smo s direktorom Karabatićem.
Splitski filmski festival najstariji je u Hrvatskoj. Kako ste uspjeli ostvariti čak 27 izdanja?
U jesen 1995. Gorki Žuvela, Ivo Deković i ja na moj smo prijedlog odlučili osnovati međunarodni filmski i medijski festival, precizno odredivši namjere i cilj festivala, što je razvidno u ''manifestu'' prvog festivala koji smo objavili 1996. godine, a koji je do danas nepromijenjen. Prema tom dokumentu, festival je otvoren za sva nova, kreativna, osobna, eksperimentalna, radikalna, subverzivna ostvarenja (film, video i novi mediji) svih dužina i žanrova. Pozornost se poklanja radovima nastalim u otklonu od vladajućih kanona filmske i videoprodukcije, bilo da je riječ o tradicionalnoj filmskoj tehnici, bilo o najnovijoj tehnologiji digitalne slike. Festival nije član ni jednog lobija, nije "umrežen", što je kod nas uobičajeno; jasno da je teško u takvim uvjetima organizirati ovu elitnu manifestaciju, koja u Europi i svijetu još ima zavidan rejting, što nažalost nije slučaj u zemlji.
Pomalo se čini da se ponosite svojom ulogom vječnih autsajdera?
Dean Šoša svojedobno je rekao: od svih filmskih festivala u Republici Hrvatskoj STFF je u najpozitivnijem mogućem smislu više film, a manje festival. Naime, za razliku od brojnih mu pandana koji su se festivalizirali do to mjere da je među silnim eventima film postao sporedna festivalska stvar, STFF je sav u filmu i oko filmova. Njegov je repertoar unikatan, ne sadrži kompromise i tipične festivalske atrakcije, samo vrijedne filmove za sve one koji još vjeruju da festivali postoje zbog filmova. Naravno da se time ponosimo.
Kako dolazite do filmova?
Na više načina: autori, producenti, distributeri prijavljuju filmove, pretražujemo izvore informacija o kvalitetnim filmovima, katkad nam kolege sugeriraju neke naslove. Uglavnom, ove smo godine morali pregledati više od tisuću filmova i selektirati za prikazivanje samo mali dio; kvalitetni dugometražni filmovi traženi su i vrlo skupi, pa se moramo cjenkati da smanjimo naknade za prikazivanje jer su nam, lako je pretpostaviti, financije ograničene. Bez lažne skromnosti, možemo kazati da imamo najbolji program, koji ne uključuje samo filmove.
Koliko ste ih prikazali u ovogodišnjem izdanju?
Broj prikazanih filmova apsolutno je nevažan, važna je kvaliteta. I ove godine imali smo uobičajen broj radova, sedamdesetak dugih i vrlo velik broj kratkih. U Posebnom programu imali smo pravu atrakciju: kratku operu Arido Taurajo koju je skladala umjetna inteligencija, uz video autora Jamesa Morgana i Maye Ackerman, koji objašnjavaju proces.
Svake su godine na festivalu zastupljeni brojni mladi redatelji. Čime se njihove generacije bave?
Tema ovogodišnjeg festivala bila je "Tko sam i kamo idem". Sve što se danas događa prelama se preko pojedinca. Oduvijek ljudska svijest balansira između metastvarnosti i grube zbilje, bilo da se radi o oralnoj tradiciji, bilo o modernim sredstvima informiranja, s fokusom na Ukrajinu, zaboravljajući, ignorirajući patnje i smrti diljem planeta, svijest virtualnog i stvarnog stvara konfuziju, zebnju, strah, nesigurnost, čežnju, kao i paničnu samovažnost, neki od njih time se bave. Mora se priznati da je tema zgodno vizualizirana na plakatu.
Sve vaše projekcije su besplatne. Kako to financijski uspijevate?
Tradicija je festivala od samih početaka da je za dobar dio programa ulaz uvijek besplatan; da naplaćujemo neke filmove koji nas stoje dosta sredstava, ne bismo se obogatili, ovako više gledatelja može i hoće doći u Kino Karaman, jedino preostalo kino u gradu.
Kako vam je raditi kad gotovo svako mjesto ima svoj festival?
Natjecanje je samo po sebi u redu, tjera vas da pokušate poboljšati festival, treba se više usmjeriti na marketing, nije dovoljan samo program. Nezgodna je situacija u kojoj se brojni mali festivali prave da su veliki. U takvim okolnostima puno znači kada jedan Zrinko Ogresta, nakon što ga pozovemo u žiri, kaže kako smo festival koji se ne pravi važnim, koji svoj sadržaj stavlja uvijek ispred svoje forme. Ili kada je tadašnji ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar na otvorenju festivala 2015. godine izjavio: "Ovo je najstariji, najduži, najluđi, najtvrdokorniji i najneobičniji festival, kojem u Hrvatskoj nema premca, niti ičega s čime bi ga se moglo usporediti." Glumica Marija Škaričić rekla je kako do danas pamti sedmosatnu projekciju "Sotonskog tanga" Béle Tarra u Kinu Karaman, koja ju je ohrabrila u bavljenju filmom. Programi festivala su spomenik kulture na neki način, s obzirom na neobičnost i izvrsnost prikazanih filmova autora koji su samo četiri-pet godina poslije projekcija u Splitu postali svjetski poznati.
Kada već spominjemo velikog Bélu Tarra, dovodili ste ga na festival, a govorilo se i o filmskoj školi koju je namjeravao pokrenuti u Splitu. Što je s tim?
Ne samo s Tarrom, koji je bio i ostao naš veliki prijatelj, već smo hrvatsku publiku upoznali s brojnim svjetskim redateljima među kojima su Sergej Loznica, Lars von Trier, Miklós Jancsó i brojni drugi, od kojih su neki dobitnici Posebne nagrade festivala za izvanredan doprinos razvoju umjetnosti pokretnih slika. S Bélom smo dvije godine pripremali da njegova filmska škola zaživi u Splitu, čak je snimljeno i producirano šest kratkih filmova autora s raznih strana svijeta, i to u samo dva tjedna! Nažalost, to nije pomoglo, zavidni i utjecajni ljudi odbili su taj prijedlog, on je zaista želio da škola bude u Splitu. Na koncu je otišao u Sarajevo.
Susrećete li se i sami s takvim teškoćama?
Ne možemo zadržati ekipu na okupu jer nedostaje sredstava, tako svake godine dolaze novi ljudi, što je izvrsno, međutim fali im iskustvo, što jest problem. Ali tajna je naše dugovječnosti uporan rad i, premda ne volim sentimentalnosti, ljubav prema festivalu, koja će sigurno biti uzvraćena.