Na festivalu ZagrebDox premijerno je prikazan omnibus "Osam poglavlja", nastao kao diplomski rad producentice Tamare Puizine. Koncept filma naoko je jednostavan: redatelji Tonći Gaćina, Tiha K. Gudac, Jasmina Beširević, Anja Koprivšek, Petar Vukičević, Dalija Dozet, Judita Gamulin i Katarina Lukec dobili su po jednu protagonisticu, svaku u drugoj životnoj dekadi, s ciljem da prikažu njezin razvojni trenutak i položaj u društvu koje ih okružuje. Najmlađa protagonistica pritom ima pet godina i uči voziti bicikl, a najstarija 85 – radi se o legendarnoj umjetnici Ljerki Njerš koja je nakon niza teških priča u film unijela notu humora i optimizma koji nije produkt ignorancije, već životnog odabira. Njezin segment režirala je, ili kako sama ističe – zajedno s protagonisticom korežirala, Tiha K. Gudac.
Festivalskim radnicima u publici iznimno je dojmljiv bio segment koji govori o Dunji, djevojci u tridesetima, koja je i sama dugo bila dijelom njihova svijeta. U segmentu koji je režirao Petar Vukičević ona sasvim otvoreno govori o borbi s depresijom i suicidalnim mislima, na način koji je toliko neposredan, pametan i normalizirajući da bi ga trebalo prikazivati u školama.
Zanimljiv je i segment u čijem je središtu mlada zvijezda splitskog kazališta Ana Marija Veselčić, koja na samom početku odbacuje svoju ulogu domskoga djeteta pokazujući emancipirano, a istovremeno ranjivo lice osobe koja se izdigla iz svojih životnih okolnosti. Na tom je tragu i priča gospođe Mirjane, umirovljenice u sedamdesetima, koja otvara mnogima zastrašujuća pitanja gubitka i samoće u trećoj životnoj dobi.
Ostale priče, od kojih će svaka komunicirati sa svojim dijelom publike, govore o tinejdžerskoj potrazi za smislom i prihvaćanjem, o karijernim odabirima i napuštanju mladalačke nevinosti, ali i kasnijem odabiru da se bude "nemajka" u društvu u kojem se od žene prije svega očekuje da rađa.
Nakon premijere saznali smo da redatelji nisu imali uvid u segmente svojih kolega, što je njihov eksperiment istovremeno učinilo slobodnijim i rizičnijim, ali omnibus na kraju vrlo dobro funkcionira kao cjelina. Tome doprinosi i konzistentna kamera Raula Brzića, kao i montaža Marte Bregeš i Maje Predrijevac te glazba Zvjezdana Ružića.
Iako je svaka priča stiješnjena u samo deset minuta i čini se da bi nam još toliko toga mogle ispričati, osam protagonistica daje nam važnu, ali ne nužno i jedinu sliku hrvatskog društva. Naime, iako dolaze iz vrlo različitih socijalnih zaleđa, zajedničko im je da postaju ili već jesu obrazovane, realizirane žene u urbanim sredinama – a hrvatsko društvo mnogo je šire (i često ružnije) od toga.