Ose

Ništa, malo suza, malo leda, mala oteklina, ne vidi se, već je prošlo, spavaj. Ose nema. Da, obje ste dobro, žive, možda čak i malo življe nego prije. Ona negdje sniva, a uskoro ćeš i ti. Važno je da se ne bojiš. Sutra. Plaže, breskve u ruci, zujanja oko glave, ručka na otvorenom, ničega. Ose, one su takve, ponekad bodu i uporne su, stalno pokušavaju. Neće prestati. Što žele? Ne znam. Pretpostavljam, hranu. Svatko mora jesti. Stan. I stanovati, množiti se.

Problem je samo ako se zavuku preblizu, tad treba biti oprezan. Ne boj se, ali pazi, nije to tako ludo, vidjet ćeš, držati oči otvorenima. Zašto te ubola? Ne znam ni to. Ne poznajem razloge osa: nekakav pokret, koji joj se učinio kao napad, miris znoja, ili si joj nekako stala na put. Znam samo da nije ubola tebe. Po tome su nam pomalo slične. Vidimo samo ono što možemo prepoznati, prepoznajemo samo ono što možemo zamisliti. Bodemo ono što ne znamo. Možda. A možda je i bolje ne znati baš sve. Da znamo, tko bi pokušavao?

Martin je jednom rekao: neznanje je moć. Zato puž prelazi autoput. Zato otkrivamo Ameriku. Zato sjedamo u automobile, izlazimo iz stana, ulazimo u brakove, imamo djecu. Otiskujemo se. Ose rade to isto. Ova tvoja probudila se u zoru, uzletjela, bila je gladna i žedna, išla svojim putem, nije te očekivala. Nije te mogla zamisliti. Osa te ne može zamisliti. Ne može te vidjeti u krevetu, pred san, plahtom pokrivenu do brade, kako se pitaš i osluškuješ i razmišljaš o svome danu. Zaboravit ćeš ga već sutra, ali večeras je velik i važan: dan kad te ubola osa. Ali ne samo dan, u velikoj žurbi svačiji život dao bi se ispričati i tako, kao priča o osama. Tragedija, komedija ili drama u dva ili tri uboda, možda čak koji ubod više, sve je pitanje sreće i klimatskog pojasa. Sklopi oči i ponovit ću ti kako je bilo sa mnom. Tako. A sada zamisli osu. Crno i žuto i tvrdo i oštro i sjajno. Boje koje kažu: čuvaj se, pazi.

Ose, one su radnici na opasnim postrojenjima, vatrogasci u zaštitnim odijelima, sićušna gradska čistoća. Na prvu sam se ubola kad sam bila mala, kao na vreteno iz bajke. Hodala sam bosa i ugazila je, a ona je ubola, iako mrtva, naprosto nesretan slučaj, nesretan susret za obje. Bol, da, i žarenje; ali bez zamjeranja i straha. Što se toga tiče, mogla je biti i trn, komadić stakla ili žice, nešto u što udariš iz mraka a da nisi mogao birati, kao rođenjem u život.

Moj otac, čovjek kojega su ubadale mnogo, cijeli svoj život ubijao ih je novinama. Možda su ga zato i ubadale. Možda je on zato ubijao njih, ali to sada nije važno. Na našem stolu, ljeti, kad bi ga postavio za dvoje, u dvorištu ispod vinove loze, uvijek je bilo smotanih novina i mrtvih osa. Bio je to rat s nebrojenim žrtvama, ali zapravo bez neizvjesnosti. Sada, dok ih ubacujem u priču, vinove loze više nema, otac je mrtav, novine su na internetu, a jedino ose su tu, s istom užurbanom ravnodušnošću nekoga tko nije samo on ili ona, nego stotinu, tisuću i bezbroj istih majušnih gladi, ticala, žaoka i krila. Ali možda se varam. Možda i one tako gledaju nas, kao beskonačni niz zamaha, neprekinuti pljusak novina, možda se i za ovim ratom povlači pitanje perspektive. Kad smo već kod perspektive, i moja druga osa možda je zapravo prva.

Prva živa, prva daleko od oca, prva koja me ubola odraslu, otrovom koji sam osjetila kao buđenje. Osa koju sam podijelila s Martinom, u stanu na drugom katu, u koji smo toga poslijepodneva ušli, i koji je bio svježe obojen i prazan, jedino sunca i budućnosti ondje je bilo napretek! Sjećam se, za radnicima je ostalo nešto novina na parketu, prazne kantice boje i nekoliko boca piva, ali mi smo ga vidjeli golog, savršenog i sjajnog kao početak. Ležali smo na podu i ljubili se, a Martin je govorio o namještaju i crnom mačku kojeg ćemo nazvati Bela Lugosi, o djetetu i djeci, i zvučao je kao čovjek koji vidi i zna sve, jer toga dana neznanje nije bilo moć, ili možda jest, možda jest više nego ikada. I sjećam se, tada sam čula, nešto je začegrtalo u boci.

Martin je i dalje govorio, ali ja sam prestala disati i slušala taj bespomoćni i bijesni zuj, umorni glas duha iz još jedne priče, kojega je umrljana ruka radnika zatočila u plastici prije čitave vječnosti ili dvije. Svoju drugu ili prvu osu upoznala sam tada, na dan kad se nisam bojala ničega, kada me ništa nije moglo povrijediti i ništa nije smjelo biti povrijeđeno. Ustala sam, odvrnula čep, nagnula bocu i pustila duha da izađe.

Ose, kažem, one su službenice, tehničko osoblje, činovnice u ministarstvima. slijede puč proljeća, požar ljubavi. Sređuju, čiste, prerađuju, toliko toga ostaje nakon revolucija. Ljeto iza proljeća, koštica iza ploda, iza ljubavi neljubav. Ne otvaraj oči, ne budi se, spavaj. Nema još puno. Tri želje, tri sina, tri zadaće. Nijedna priča nije moguća bez treće. Ali moja treća osa možda i nije treća, možda nije ni osa, i o njoj bi se dalo raspravljati. U istom stanu na drugom katu, u zatvorenoj balkonskoj lođi punoj knjiga, osa zrelosti. Neki ne vjeruju u proljeće, nego u alergiju, govorio je Martin tih dana, ali proljeće je bilo na izmaku, a alergija svud uokolo, hodali smo natečenih očiju, skrivali se, no stan je bio prepun te gorke peludi, tog nevidljivog praha, nije mu se dalo umaknuti. Ne znam kako, ali raspolovili smo i dan i stan i ljeto, kao prezrelu breskvu.

Frcalo je po zidovima. Moja su bila jutra u lođi, njegove večeri pred televizorom. Spajao nas je jedino Bela Lugosi. On je povezivao svjetove, prenosio mirise, klupčao se u krilima. Martin ga je jednom slijedio i rekao da je u lođi vidio osu, ulazila je i izlazila, nestajala iza knjiga. Vjerojatno se gnijezde, provjeri. Nisam. Samo je na tim policama još vladao nepomućeni mir, nešto naše još je živjelo zajedno. Zato nisam pomicala knjige. Čak ni onda kada sam je ugledala, bljesak na njenom boku, žučljivo sunce sabijeno među crnim prugama. Bio je svibanj, a u nama je bujao otrov naših očeva i majki. U mraku iza knjiga ona je kretala u nešto novo, sama. Nisam je htjela gledati, samo zamišljati. Čahure položene u hrptovima, fišeke od celuloze prokrijumčarene u naše utvrde od riječi, novo obećanje, novo neznanje, nešto što je trebalo postati, letjeti, jesti, hraniti, množiti se. Ubadati. Ali nije.

Ako je istina da zamah leptirova krila u Brazilu pokreće tornado u Teksasu, što li su tek proizvele ose u našem stanu, čak i one koje nikada nisu mahale krilima? Tu malu koloniju mogućnosti otresao je Martin, onoga dana kad je odnio svoje knjige. Nisam bila tamo, ali pronašla sam ih na podu, rasuti teret, desetke sićušnih amfora od papira. I kako onda u priči izbrojati sve te nežive, žive, još-ne-žive ose? Ubode koji su bili i one koji tek dolaze? Nekad je bolje ne znati. Nekada, kad sklopiš oči, u mislima vidiš golemi osinjak, nalik bloku od voska koji je netko držao preblizu vatri. Iskrivljen, nabujao, topao na dodir. U njemu bridi potmuli zuj, jarosni mrak, tamno jalovo ljeto bez meda. Tada te strah. Želiš otvoriti oči, pitaš se, osluškuješ, slutiš ubode. Ali ne otvaraš ih. Ponavljaš: najvažnije je da se ne bojiš. Sutra. Plaže, breskve u ruci, zujanja oko glave, ručka na otvorenom. Ničega. Ništa se zapravo nije dogodilo. Malo suza, malo leda, mala oteklina, ne vidi se, već je prošlo, spavaj.