Nije slučajno Borislav Ristić svoj antikvarijat, koji je otvorio vrata u Radićevoj ulici u samom srcu Osijeka, nazvao Arka knjiga. Biblijska je to poveznica sa spašavanjem živih bića od izumiranja u doba velikog potopa. Digitalno je doba pak gotovo potopna prijetnja ukoričenim knjigama. Ristić, inače kolumnist Večernjeg lista, otisnuo se u taj poslovni pothvat uvjeren da tisak nije mrtav, ali i svjestan da i antikvarijati danas teško mogu opstati bez interneta.
Koliko je bilo hrabro otvoriti antikvarijat u digitalno doba?
Danas otvoriti antikvarijat primarno znači napraviti internetsku stranicu. Sam prostor u kojem su knjige smještene potisnut je u drugi plan. Ljudi se danas upoznaju, hrane, vole, kupuju “online”, doslovce žive na internetu. Isto je i s knjigama. Zato se puno truda i znanja mora posvetiti oblikovanju internet-stranice. Arka knjiga ozbiljno se posvetila tom zadatku i nadam se da se to već sad vidi, premda sve što smo zamislili s tom stranicom još ni izbliza nije realizirano.
Antikvarijat onda, kao fizički prostor, služi gotovo samo kao skladište?
Kao skladište i izlog, da, no ne treba to odviše glasno izgovarati. Treba očuvati bar iluziju one misterije kakvu su nekad antikvarijati nosili sa sobom, kao mjesta žive intelektualne pustolovine, čulnog uranjanja u svijet knjige. Šteta je što je ta magija nekadašnjih antikvarijata nestala, ali nije i razlog za očajavanje, jer je s digitalizacijom knjiga dobila novi život i ima veći doseg. Zahvaljujući internetu radijus djelovanja više vam nije ograničen na 100.000 građana, koliko ih je primjerice u Osijeku, već na četiri milijuna, a možda i na cijeli svijet, zašto ne?
Kako ste se uopće odlučili otvoriti antikvarijat?
Cijeloga sam života vezan za knjige, radio sam u antikvarijatima i knjižarama, organizirao dosta tribina i promocija knjiga. Jednu sam čak i napisao. Sve što sam ranije radio u životu nekako se spontano sklopilo u taj antikvarijat, kao rezime. Tu se osjećam svoj i slobodan. Čovjeku ne treba više od toga.
A tko vam prodaje knjige? Je li riječ, možda, o rasprodaji “obiteljskog srebra”?
Kvadrati su danas skupi pa ih ljudi oslobađaju i tako što se rješavaju knjiga. Veći su otkupi, a oni su ključ opstanka antikvarijata, kako kažete, rasprodaja “obiteljskog srebra”, odnosno nasljedstva. Nasljednici, primjerice, već imaju formirane vlastite kućne knjižnice, s novom nemaju kamo pa tu uskačemo mi i spašavamo što možemo. Također, ljudi pročitaju knjigu pa je potom donesu nama, djeca odrastu pa kod nas završe njihove bajke i slikovnice, ili učenici i studenti završe školu ili fakultet pa nam predaju svoje udžbenike.
Kad smo već spomenuli udžbenike, mnogima su baš oni danas prva asocijacija za antikvarijat. Je li se on pretvorio u policu za rabljene i jeftine školske knjige?
Gledano samo s financijske strane, da, jer udžbenici donose više novca. Udžbenici su posao, ali knjige su ljubav. Planiram promijeniti trenutačni prostor Arka knjige i useliti se u veći upravo zato da se ljeti ne bi pretvorio samo u police za udžbenike i izgurao druge knjige. Tako ćemo uspjeti ostati i knjižara, premda za sam posao prostor nije presudan, tu je važnija ona knjižara na internetu.
Dolaze li čitatelji da bi diskutirali o književnosti, znanosti, kao što je to nekada bio običaj?
Posao s knjigama misionarski je posao. Vi morate ići k čitatelju, a ne čekati da on dođe k vama. Sam nikada neće doći, ako vi ne napravite prvi korak. Čitatelja morate stvoriti, obrazovati, preobratiti. Knjiga mora postati događaj, a pridobivanje čitatelja misija. Tu su organizacija tribina, predavanja i razgovora o knjigama ključni segment posla. Sad u petak, recimo, u suradnji s Klubom knjižare Nova, organiziramo tribinu s našim poznatim filozofom Nevenom Sesardićem, u povodu izlaska njegove knjige “Konsenzus bez pokrića”. Tu su i društvene mreže koje omogućuju direktnu interakciju s čitateljima pa onda pisanje blogova, prikaza knjiga… Digitalna tehnologija promijenila je i proširila način na koji se dopire do čitateljske publike. Prostor je golem i treba ga iskoristiti.
Postoji li nostalgija za printom, kao za vinilom?
Knjiga je nezamjenjiva, ona nije samo medij, puka forma. Knjiga je temelj. Naša je civilizacija civilizacija knjige i zato za tiskanu knjigu nema zamjene. Samo vam knjiga može pružiti onaj osjećaj isključenosti iz svega, osame u kojoj možete duhovno rasti. Zato je to više od nostalgije, to je potreba, kao za hranom, samo onom duhovnom. Knjiga je i predmet koji ima svoju prošlost, ali i svoju umjetničku dimenziju. Neke naslovnice mogu biti vrhunska umjetnička djela. Način na koji je neka knjiga ukrašena ili uvezana prava su zanatska remek-djela. Povijest pojedine knjige kao predmeta može vam ispričati priču o prošlosti koju nećete naći ni u jednoj knjizi iz povijesti.
Rekli smo tko prodaje, a tko kupuje knjige u antikvarijatima?
Stariji već imaju u pravilu formirane biblioteke i oni kupuju rjeđa izdanja kojima žele nadopuniti svoju zbirku. Zahvalni su kupci i mlađi parovi koji tek zasnivaju dom. Što se tiče generacijskog interesa za čitanje, tu je odgovor da čitaju svi, bez obzira na dob. Mladi će možda radije kupiti strip nego knjigu, ali u tome nema ništa loše. Dapače. Ken Parker zna biti dublji od Heraklita, a Tintin istinoljubiviji od Kanta.
Imate Anu Karenjinu iz 1965. Što predviđate, tko bi nju mogao kupiti?
Riječ je o dosta rijetkom, crnogorskom prijevodu, u redakturi Isidore Sekulić. Svaka knjiga pronađe svoga kupca pa će tako vjerujem i ova. Zamišljam kupca probranog ukusa, koji želi imati baš taj primjerak, u tom prijevodu, a ne onaj s kioska. Bitno je uspostaviti sustav vrednovanja. Ne mogu se Marina Cvetajeva ili Konstantin Kavafi prodavati za pet eura. Jer onda ne znaš što držiš u rukama. Postoje i drugi načini zarade za egzistenciju, ne moraju svi prodavati knjige.
Koji vam je trenutačno najstariji primjerak?
Najstarija je, mislim, Montesquieuov “O duhu zakona”, francusko izdanje iz 1805. u šest tomova. Tu je, onda, četverotomno “Ogledalo Iliriuma” Ivana Šveara iz 1842. Zanimljiv je i predvukovski prijevod Biblije vladike Platona Atanackovića iz 1857. Zatim prvo izdanje Andrićeva “Ex Ponta”, Krleža, Nehajev… Ima zanimljivih komada. Mnoge još nisam postavio na stranicu jer za to treba napraviti drukčiji format, kako bi se kvalitetno predstavile.
Imaju li antikvarijati budućnost, što je njihova prednost?
Ono što njih čini atraktivnima jest činjenica da je, za hrvatske uvjete, nova knjiga ipak skupa. Dosta je izdavača vezano za državni proračun i ne formiraju cijene po tržištu, nego za otkup od Ministarstva. To daje prostor antikvarijatima, gdje istu knjigu možete nabaviti znatno jeftinije. Ali, to je ekonomska strana priče. Osim za lovom, ljudi najviše jure za identitetom, a to je nešto rijetko, nešto što ima svoju povijest, svoju posebnu priču, nešto autentično. A ta vrsta autentičnosti kupuje se samo u antikvarijatima. Zato, nema zime.