Romani švedskog filmskog i kazališnog redatelja Ingmara Bergmana nisu nepoznati hrvatskom čitateljstvu. A nedavno je Disput u prijevodu Elizabete Vrbančić i pod uređivačkom paskom Josipa Pandurića objavio i Bergmanov kratki roman "Povjerljivi razgovori". Riječ je posljednjem dijelu romaneskne trilogije u kojoj se Bergman otvoreno i beskompromisno, gotovo voajerski bavi obiteljskom autobiografijom. "Najbolje namjere" objavio je 1991., "Rođene u nedjelju" 1993., a "Povjerljive razgovore" 1996. godine. Disput je u svojoj poznatoj biblioteci Na tragu klasika "Rođene u nedjelju" objavio 2018. godine, a riječ je o romanu u kojem se redatelj bavi ocem i propitivanjem očeva prilično agresivnog i inatljivog karaktera. Sada možemo čitati i "Povjerljive razgovore" u kojima je prvenstvo dobila redateljeva majka. Naslov knjige je prilično točan. Tu se doista radi o literarnim, ali itekako povjerljivim razgovorima jer zorno opisuju strastveni preljub redateljeve majke koja je na kocku stavila i dvanaestogodišnji brak s krutim suprugom, luteranskim pastorom, ali i svoje troje djece (među njima i malog Ingmara) zbog veze s mladićem Tomasom Egermanom koji se, da bi apsurd bio još veći, marno školuje za svećenika te ovisi o crkvenim autoritetima. Bergman je, zanimljivo, roditeljima u tom romanu ipak promijenio imena.
Preljub se odvija u 1920-ima i majka koju je nazvao Anna nije ga mogla ni htjela sakriti od svog pouzdanog strike Jacoba, također luteranskog svećenika i muževljeva nadređenog, kojem se iskreno ispovjedila nakon slučajnog susreta, ako kod vjernika postoji nešto što možemo nazvati slučajnošću. Bergman je svoj koncizni, precizno napisani roman utemeljio na majčinim dnevničkim zapisima pronađenima nakon njezine smrti. Njezine zapise nije mogao s njom raspraviti i provjeriti pa su "Povjerljivi razgovori" pretežno fikcionalna proza, a ne nekakav dnevnički sažetak o vremenima kada je jedna mlada majka pokušala pobjeći od strogih bračnih okova koji su joj život pretvorili u tamnicu. A takav je život, uostalom, sama odabrala iako ju je vlastita majka odgovarala od braka sa svećenikom Henrikom, poznavajući valjda Annin karakter i njezinu romantičarsku, ali ipak čvrstu, nesalomljivu, suverenu prirodu. Iako u tim svojim zapisima Anna očito direktno opisuje veliku i realiziranu ljubav s privlačnim Tomasom, koju je priznala i vlastitom suprugu, ostala je u braku, a Tomas je svoju bračnu sreću (ili nesreću, to u ovome tekstu Bergmana nije zanimalo) našao s drugom ženom. Razum je, tako, po tko zna koji put pobijedio emocije, ali su emocije ipak našle put do javnosti i do spoznaje, makar i one spomenarske, koja je došla prekasno da bi mogla promijeniti tijek događaja. Pišući taj po sadržaju prilično nekonvencionalan roman (pa tko bi to normalan mirno, možda čak i s određenom količinom sadističke rezignacije pisao o majčinu preljubu), Bergman nikoga ne osuđuje, ali i ne brani.
Kao čovjek kojega se sve to itekako tiče, pomalo je i odsutan i samo nam prenosi različite glasove iz ljubavnog košmara svoje neskladne, ali donekle ipak funkcionalne obitelji koja je uspjela premostiti i bračnu nevjeru i javnu sramotu pa je otac Henrik postao čak i dvorski kapelan švedskoga kralja. U romanu slušamo i glas same Anne, ali i njezine konzervativne majke, i moralistički nastrojenog, ali ipak i ljubopitljivog striku Jacoba, i majčinu dobru prijateljicu koja ljubavnicima osigurava sigurno ladanjsko gnijezdo za seks. Tu je i osvetnički glas autorova oca koji se mora suočiti s nevjernom ženom i oprostiti joj kako bi sačuvao i dobro ime i svoj svećenički posao, ali i obitelj s troje, još uvijek male djece. Zanimljivo, djeca su u ovom romanu tek usputna fusnota, potpuni epizodisti, nešto poput slike mrtve prirode na zidu sobe u kojoj se ubija jedna dosadna, gnjavatorska ljubav ukalupljena u malograđanski brak. Obiteljski dosljedno, ovaj je Bergmanov roman u televizijski film pretvorila njegova partnerica i muza, glumica, ali i ambiciozna redateljica Liv Ullman, a film je završio i na festivalu u Cannesu, bez nekog većeg odjeka.