Otkud je odjednom 'novi val' postao gnjavaža?

Nije pretjerivanje, spomen novoga vala kod mlađih (rock kritičara) počinje djelovati kao opasna psovka, poziv na generacijsko verbalno šamaranje, pa nekad gotovo i kao poziv na stvarni boks-meč. Moja generacija počela je mladima opasno ići na živce kontinuiranim klanjanjem najplodnijem i najznačajnijem razdoblju u povijesti pop-rock glazbe na ovim prostorima do te mjere da njihov stav sve više počinje odražavati komentar ostavljen nedavno na webu:  “J*** vas vaš novi val, vaši Kulušići...”
Svaki put kada se susretnem s takvim stavom, moram priznati da se ozbiljno zabrinem. Gdje smo pogriješili da smo tako dobru stvar uspjeli zgaditi ljudima? I jesmo li uopće pogriješili?

Za početak, da, smatram se jednim od tih ljudi koji su svojim radom na pronošenju dobroga imena novoga vala uspjeli implementirati takav sustav razmišljanja. Uvijek sam iznova koristio šansu upozoriti na sve dobro što se događalo u povijesti (kulture) ove zemlje; nije to samo novi val, to je naša zabavna glazba 1960-ih i 1970-ih, autorski film iz 1960-ih, dokumentarci iz 1970-ih...    

I moja generacija, mi koji smo počeli sazrijevati kasnih 1970-ih ili početkom 1980-ih, imala je svoje predmete “mržnje”. Bili smo dugo, mnogi su to i ostali do danas, suprotstavljeni tendenciji napuhavanja vrijednosti domaćih rokera iz 1960-ih godina i onih s početka 1970-ih. Raznorazna sijela na kojima su se posljednjih desetljeća okupljali “rokeri šezdesetih” bila su najvećim dijelom sjećanja na bolju prošlost namijenjena njima samima, pa im se moglo oprostiti i određeno pretjerivanje dok ononije krivotvorilo povijest. Znam da se Siniši Škarici već diže kosa na glavi od ovakvih diskusija, ali o većini glazbene produkcije iz 1960-ih danas doista ne možemo govoriti kao o nečemu zanimljivom i značajnom. Govorim o glazbenoj strani. S društvene, pak, pojava električara 60-ih bila je puno važnija i danas vjerojatno ne možemo biti dovoljno svjesni ni zahvalni za to što su činili.

Možda je važno objasniti kriterije kojima se vodim dok ovo pišem. Kada govorimo o značaju nekog izvođača, onda ga moramo mjeriti s najmanje tri strane: koliki je društveni ili umjetnički utjecaj izvođač imao u svoje vrijeme, u kojoj je mjeri nadahnjivao sljedeće generacije (glazbenika) i kakvo mu je mjesto u javnosti, medijskom prostoru i eteru danas. Po tim kriterijima od rokera 60-ih godina dolazimo samo do jednog imena – Drage Mlinarca. Nitko pametan, tko želi biti imalo ozbiljan i vjerodostojan u raspravama o glazbi ili kulturi uopće, neće reći: “Ne dosađujte više s tim Mlinarcem, kad je to bilo...”

Po pitanju novoga vala, stvari su bitno drukčije. Azru, Film, Haustor i druge perjanice toga razdoblja i te kako se još uvijek osjeća u radovima današnjih izvođača (Hladno pivo, TBF, Jinx, da spomenem samo najočitije primjere), vrti ih se na radijima, njihove pjesme nezaobilazne su na partyjima, slušaonicama, prvaci scene uredno dobivaju svoj prostor u medijima u povodu raznih obljetnica, reizdanja, koncerata... I uvijek se radi o vrlo čitanim/gledanim sadržajima.

E sad, što i kome sad to sve može smetati? Ponajprije može iritirati nadobudne klince koji vlastito postojanje i rad mogu mjeriti najviše kroz sukob s generacijama prije njih. Na taj se način stječe osjećaj centra svijeta, a znamo da je on svojstven mladim ljudima. Ima slučajeva u povijesti kada je to dalo i te kako dobre rezultate. No nisu baš svi Godard i Truffaut da prvo ruše tradiciju pisanjem, a onda snimajući svoje filmove zauvijek promijene lice francuskog filma. U velikom dijelu ovih slučajeva može se govoriti tek o nadobudnim ignorantima. To što su oni mladi manje je važno, krucijalno je, dakle, da su – ignoranti. Njih ne zanima što se događalo prije nego što su oni počeli slušati glazbu, gledati filmove i obilaziti klubove. Kako drukčije objasniti da njih povijest ne zanima, odnosno da ih eventualno zanima samo kao poznavanje nekih činjenica. “John Lennon bio je u Beatlesima koji su bili nešto super (naravno, više nisu), onda je snimao neke solo albume koji više nisu bili tako dobri. I to je sve što trebam znati. Hajmo dalje...”

Kada sam čuo ime Montgomeryja Clifta u pjesmi “The Right bProfile” The Clasha, on je postao poput Boga, tko li je taj tip, kada je Keith Richards spomenuo ime nekog meni dotad nepoznatog bluesera koji ga je nadahnuo, morao sam odmah probati doći do njegove ploče... Tako su nekako reagirali svi ozbiljniji ljubitelji glazbe i filmova oko mene. Zato mi je stav “što nas gnjavite s time” potpuno nejasan. Uostalom, zapita li se onaj tko takve retrotekstove smatra gnjavažom, osobito ako se i sam bavi pisanjem o glazbi, da je neznalica i da možda nije baš izabrao pravi posao za sebe.

Naša generacija puno je radila na tome da zaslužne rokere i njihove aktivnosti dovede do mainstream medija i rubrike kultura jer smo se uvijek pitali zašto je pjevanje Bečkih dječaka na pozornici Lisinskog kultura, a Nick Cave na istoj toj pozornici pripada nekoj drugoj rubrici. Danas po nekima tek ugađamo samima sebi, dajemo važnost svojim sjećanjima i time gnjavimo mlade. Nije tako... Tko misli da jest, neka preispita samog sebe. Možda bi kritike bile i opravdane da ti isti mainstream mediji, odnosno ljudi koji ih vode ili u njima djeluju, ne pokazuju nikakav interes za današnju scenu, ali to nije slučaj. Drugi je par rukava što je sve ono što danas radi Damir Avdić daleko suptilnije, a oštrije i umjetnički superiornije već otpjevao Brecelj u Paradi ili Majmunima. S druge strane, glazba je definitivno izgubila svoju društvenu snagu i u tom smislu današnji izvođači jesu zakinuti za mnogošto u odnosu na svoje kolege iz prethodnih razdoblja, ali ta je šteta najmanje njihov tretman u medijima.

Znam da će neki i ovaj tekst protumačiti kao još jedan primjer “mrčenja bolje mladosti”, još jedan oblik gnjavaže ili, ne daj Bože, međugeneracijski sukob. Ali, kako veli Johnny Štulić, e pa što...?