I dok su u Hrvatskoj ovaj tjedan počeli pregovori o povratu kulturnog blaga koje je stradalo za srpske agresije, nevjerojatno je i nedopustivo da se već više od godinu dana ne događa ništa kad je riječ o povratu hrvatskog arhivskog blaga koje je završilo u Beogradu za komunističke Jugoslavije! Valja, naime, podsjetiti da je 3. ožujka 2004. Hrvatski sabor donio Zakon o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije koji je stupio na snagu 2. lipnja prošle godine, a potpisan je 29. lipnja 2001. u Beču. Ugovor je u Aneksu D, koji se odnosi na arhive, utvrdio točne rokove njegove provedbe, ali do danas nije učinjeno baš ništa!
Primjerice, u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu toga ugovora predstavnici ministarstava ili odjela odgovornih za arhive u svakoj državi trebali su se sastati kako bi proveli taj aneks te neposredno poduzeli moguće mjere. To nam je potvrdilo i Ministarstvo kulture koje je u svome odgovoru samo nabrojilo postupke koje bi trebalo provesti, ali je izbjeglo odgovor na pitanje tko koči provedbu međunarodnog ugovora i zašto Hrvatska ne prosvjeduje ako to, po svemu sudeći, čini Beograd. U odgovoru se nigdje ne kaže tko je zapravo odgovoran za to da već godinu dana od Ugovorom utvrđenoga roka Zajednički stalni odbor nije sazvao sastanak ili dao upute kako da ministarstva ovlaštena za arhive počnu provoditi obvezu sukcesije arhiva prihvaćenu ugovorom svih zemalja. Piše da "neke zemlje" nisu imenovale predstavnike, no ne kaže se je li to Srbija ili Makedonija.
A u Beogradu leži neprocjenjivo hrvatsko nacionalno blago. Primjerice, iz Hrvatske je odneseno najvećim dijelom gradivo nastalo djelovanjem vojnih i dijelom civilnih partizanskih vlasti, kao i vlasti NDH (cijelo Ministarstvo vanjskih poslova NDH). Odnesen je hrvatski filmski fond koji je RSUP SR Hrvatske bio posudio Beogradu i nikad nije vraćen.
Glasine iz Beograda
U posljednje se vrijeme javljaju glasine iz Beograda da je to "ratni plijen", što je suludo jer prema međunarodnim konvencijama kulturno blago ne može biti predmet ratnoga plijena. Riječ je o nacionalnom filmskom fondu do 1945. koji je na zapaljivoj filmskoj vrpci, a sastoji se od dokumentarnih filmova i filmskih žurnala koje su snimali domaći i strani snimatelji u Hrvatskoj. Tu su i strani filmovi koje su u to doba uvozili distributeri i prikazivali u Hrvatskoj.
Ukupno je riječ o 734.250 metara filma. Tu je zatim fond stranih filmova (oko 3500 naslova) od 1945. do 1978. za koje su pravo za prikazivanje u Hrvatskoj otkupili uvoznici iz te republike bivše Jugoslavije. Slijedi fond klasičnih djela filmske umjetnosti, nastalih od 1895. do 1973., pa filmski fond dubl negativa Filmoteke 16 koji obuhvaća razdoblje od 1916. do 1980. i uključuje strane filmove otkupljene za prikazivanje na 16-milimetarskoj filmskoj vrpci (304 naslova na 334.000 metara), građa u Institutu za film u Beogradu u kojoj su hrvatski igrani i kratkometražni filmovi prevedeni na francuski, nastali od 1947. do 1985. (22 naslova igranog i 40 naslova animiranog filma na ukupno 63.800 metara), filmski fond Filmoteke 16 u kojemu su kopije hrvatskih i stranih igranih, dokumentarnih i animiranih filmova, nastalih od 1945. do 1980. (438.720 metara), koji su pohranjeni na filmu širine 16 mm (376 naslova igranog, 52 naslova dokumentarnog i 44 naslova animiranog filma) te fond kopija hrvatskih igranih ili kratkometražnih filmova u bivšem Jugoslavija filmu koji su nastali od 1947. do 1990.
Najstariji materijal
Posebna su priča filmovi bez kojih je ostala Hrvatska kinoteka, a koji se ubrajaju u nacionalno filmsko blago. Tu se nalazi najstariji materijal još iz 1903., kao što je film "Šibenska luka" Poljaka Stanislava Noworyta, pa filmovi o gradnji cesta, Gorskom kotaru, Dubrovniku, "Jadranski dani u Splitu", izložba "Jadranske straže", "Jedan dan među rudarima", četiri filma o Stjepanu Radiću...
U Beogradu je i glasoviti film "Šešir" Oktavijana Miletića otprije Drugog svjetskog rata te original prvog hrvatskog dugometražnog igranog zvučnog filma "Lisinski" koji je snimio Miletić 1944. Tu je i filmski fond NDH koji ima 174 žurnala među kojima su svi filmovi koji su se za rata vrtjeli u Hrvatskoj. U Beograd su odneseni i vrijedni žurnali svjetskih producenata UFA, MGM i LUCA. Hrvatska usto velik dio gradiva potražuje prema "funkcionalnoj pertinenciji", što znači da traži gradivo koje je danas potrebno hrvatskoj državi za njezino normalno funkcioniranje.
Riječ je o dokumentaciji o granicama, dokumentaciji Saveznoga SUP-a, planovima vojnih objekata, uvidu u dokumentaciju Narodne banke u Beogradu, popisu Komisije Saveznog izvršnog vijeća iz 1964. o popisu žrtava Drugoga svjetskog rata... Kako bude prolazilo vrijeme, u Beogradu će govoriti da to gradivo više nema funkcionalnoga značenja te će ga odbijati predati. Što čeka Hrvatska?