Zvonko Maković komentirao je situaciju s HAZU kojemu je nedavno poslao pismo na koje odgovor nije dobio te je rekao ponešto o situaciji njegovih kolega, Julijane Matanović i Stanka Andrića.
Ušli ste u HAZU na poziv Vere Horvat Pintarić prije 18 godina. Kakva je tada bila situacija i što se promijenilo i kada?
U HAZU me pozvala i preporučila akademkinja Vera Horvat Pintarić koja me je, nakon što sam diplomirao, uzela za asistenta, bila mi mentorica i, konačno, naslijedio sam njezinu katedru na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Ona me je u nastavničkom i znanstvenom smislu formirala i osjećao sam se počašćenim kada me je preporučila da uđem u HAZU, jer je njoj bilo važno da je i tu slijedim. Međutim, u to vrijeme ta najviša kulturna i znanstvena nacionalna institucija nije se pojavljivala u medijima isključivo u problematičnim aspektima, nisu imali Statut koji danas imaju. Bila je druga uprava koja je znala na dobar način voditi politiku Akademije. Iskreno bio je i drugačiji sastav članova i ne bi se moglo dogoditi nešto što se sada događa, a to je prekrajanje zakona, Statuta HAZU kao što se to u nekoliko slučajeva sada čini. Dakle, druga vremena, drugi običaji, drugi ljudi…. To me je i navelo da tražim da me se izbriše s liste članova suradnika. Tu sam bio 18 godina, prošao bez ikakvog problema reizbor i nije bilo ništa sporno. Mene, dakle, nitko ne tjera, ali ja ne želim biti u toj instituciji, budući se ne slažemo u osnovnim načelima, točnije smatram da su pravila po kojima se sada djeluje smiješna, da se u nekima krše elementarna prava, što djeluje, po mojem mišljenju, bizarno i smiješno.
Koja je bila kap koja je prelila čašu i navela vas na to da napišete pismo u kojemu ne želite više biti član HAZU?
Htio bih odmah reći kako je moje pismo upućeno Upravi HAZU vrlo kratko i u njemu molim da me se izbriše iz članstva jer se u bitnim, načelnim stvarima ne slažem s radom sadašnje Akademije. Mislim da je to dovoljno i da nije na meni da im objašnjavam u čemu se sve ne slažem i što smatram krivim. Ako ondje većina smatra te stvari dobrima, nipošto nije na meni da ih pridobijem na one aspekte koje ja smatram ispravnim, moralnim, usuglašenim s općim civilizacijskim tokovima… Međutim, ne bih svoje neslaganje mjerio kapima koje su prelile čašu jer je vrijeme tih mojih nezadovoljstava malo duže, a nekoliko aktualnih događaja samo su učvrstili moja stajališta.
Mislite li da ćete dobiti odgovor na svoje pismo s obzirom na to da do sada niste?
Prošlo je tri tjedna otkako sam poslao pismo u kome tražim da me se ispiše iz članstva, odgovor nisam dobio, a hoće li stići, zaista nije na meni da nagađam. Iskreno, tri tjedna u ovo doba godine i nisu mnogo, ali ne znam što se uopće može odgovoriti nekome tko jasno kaže da više ne želi išta dijeliti sa zajednicom s čijim se bitnim načelima ne slaže. Nije na meni da mijenjam njih, ja samo sebe smatram inkompatibilnim načelima njihove većine i vjerujem da imam na to pravo.
Što mislite o slučaju Julijane Matanović koja je izbrisana s popisa suradnika te o slučaju Stanka Andrića?
Jedno od spornih mjesta sadašnjeg ponašanja u HAZU je brisanje ugledne književnice Julijane Matanović s liste članova suradnika Razreda za književnost gdje je bila desetak godina. Izbrisana je zato što po tom bizarnom pravilniku aktualnog Statuta ne može napredovati u redovno zvanje jer se udala za akademika. Nije uopće važno da je primljena odavno prije, da iza sebe ima iznimno bogat književni opus, djelatnost i ugled, nego joj činjenica udaje ne dozvoljava mogućnost da prijeđe iz statusa člana suradnika u viši status. Bez obzira na to što je u istom tome razredu dvoje članova koji su u braku.
Drugi slučaj, a to nipošto nije kap kako je Vi vidite, tiče se vrlo vrijednog povjesničara i književnika Stanka Andrića koga su članovi jednog drugog razreda, točnije povjesničari, htjeli imati u svojim redovima. S prijedlogom da ga se izabere obratili su
se, po uobičajenoj proceduri Skupštini koja ga nije izabrala na sjednici nakon što se jedan akademik, inače matematičar po struci, nije slagao sa znanstvenim profilom povjesničara Stanka Andrića. Smetao ga je, naime, jedan tekst koji je Andrić objavio prije više godina i u kome se ne slaže s namjerom da se insitut za povijest, u kome je i zaposlen, nazove po Franji Tuđmanu. Matematičar se zove Josip Pečarić i u široj javnosti je poznatiji ne toliko po svojoj matematičkoj djelatnosti, nego ima aspiracije prema području u kome je upravo Stanko Andrić, kao i povjesničari koji su ga preporučili za izbor meritorni. Dakle, jedan autodidakt povijesne struke oponira najvišim stručnjacima. Ni to ne bi trebalo biti spornim, jer u svakom društvu ima osobenjaka, ali je mene zaprepastilo da većina članova Akademije prihvaća stajališta toga kolege koji nema elementarne kvalifikacije da osporava teze uglednog povjesničara Andrića i onih koji su ga preporučili. Ja nemam baš nikakve veze s matematikom da bih čitao radove koje objavljuje akademik Pečarić, niti me ti radovi zanimaju. Ali mi je kao povjesničaru umjetnosti povijest, dakako, bliska. Stajališta kojima se u javnosti predstavlja akademik matematičar, a tiču se upravo povijesti, smatram sramotnima. I ni to ne bi bio problem, nego smatram problematičnim što su ta stajališta prihvatljiva većini članova HAZU.
U Statutu HAZU postoji jedan stav koji se također spominje u medijima, a to je limitiranje primanja članova po starosnim kriterijima.
Da, određeno je da nitko tko napuni 70 godina života ne može postati redovnim članom Akademije. Također se i u članstvo suradnika spominju godine do kojih netko može biti primljen. Ta ograničenja smatram čudnima, jer članstvo u HAZU nije isto kao što je stalno zaposlenje u raznim firmama gdje se iz vrlo razumljivih razloga spominju godine prije umirovljenja. Nije rijetko da netko dolazi do velikih znanstvenih spoznaja u kasnim godinama, kao ni da drugi napiše veliko književno djelo koje obogaćuje našu kulturu. No, kao što se u svim drugim odrednicama stvari relativiziraju, valjda po potrebi, tako je i u pitanju godina. Veliki znanstvenik i književnik Viktor Žmegač s pravom je primljen u redovno članstvo, a imao je 82 godine. Šteta što tu nije i ranije došao, jer je odavno zadužio našu znanost i kulturu općenito. Da stvar bude neobičnija, predsjednik HAZU je navršio 80 godina, a predsjednik je postao kada je bio bliže osamdesetima, nego sedamdesetima. Itd, itd…
Mislite li da se stanje u HAZU može promijeniti, odnosno što bi bilo potrebno za bolje funkcioniranje jedne od najvažnijih hrvatskih institucija?
Iskreno, ne znam što bi se i kako trebalo mijenjati sa sadašnjom upravom i većinom članova kojoj sve o čemu govorimo ne smeta. Štoviše, koja to smatra normalnim. Uopće mi nije namjera apelirati ni na koga, jer je na svakome da se drži načela koja smatra dobrima. Ja svoja načela imam, ona se u bitnim osobinama razlikuju od načela većine u toj visokoj i važnoj instituciji i smatram najpoštenije isključiti se iz nje.
