Izložba slika Mersada Berbera pod nazivom "Sretni amalgam" otvorena je 1. rujna u Galeriji Sebastian.
Sveprisutne posjetitelje je pozdravio moderator izložbe Marko Kriste i u ime vlasnice galerije Andreje Dujić poželio svima dobrodošlicu, a povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Ivan Viđen predstavio je i približio rad Mersada Berbera.
Prije samog svečanog otvorenja kao i poslije uvoda Ivana Viđena, posjetioci su mogli uživati uz ugodnu atmosferu za koju su se pobrinule violinistica Elvira Galioulline i klaviristica Helena Tomašković.
Na svečanom otvorenju bio je prisutan i Ensar Berber, sin Mersada Berbera koji je zaslužan za odabir i postav slika na samoj izložbi uz pomoć Ivana Viđena. Ensar je bio u društvu sa suprugom Irom Berber i malom kčerkicom Mey Berber. Naglasio je kako je on i njegova obitelj oduvijek bila veoma povezana sa Dubrovnikom te da se osjeća posebno što još jednom može predstaviti rad svog slavnog oca Mersada koji je baš u Dubrovniku volio raditi i provoditi trenutke svog slobodnog vremena. Također je istaknuo kako je njegov otac u Dubrovniku imao veliku inspiraciju za stvaranje mnogih umjetničkih djela. Nova velika retrospektiva Mersadovih slika bit će u Pera Museum, u jednom od istanbulskih muzeja. Inače, za sve ljubitelje Berberovih slika, izložba u Galeriji Sebastian bit će otvorena do 29. rujna.
Iz predgovora katalogu povjesničara umjetnosti Ivana Viđena: Mersadu Berberu ovo svakako nije ni prva ni posljednja dubrovačka izložba. To ne iznenađuje znamo li njegovu duboku povezanost s Gradom, njegovim ambijentom, umjetničkom baštinom, krajolikom. Dubrovnik je bio jedno od mjesta Berberovoga života i rada, ali i njegova višestruka inspiracija. Istina, u Dubrovnik se umjetniku svakako nije teško zaljubiti, posebice ako je jake senzibilnosti i širokoga obrazovanja, kakav je Berber bio. No, ima tu nečega drugoga, dubljega; postoje za to barem još dva razloga. Bez straha da ćemo pogriješiti možemo reći kako je Berberu Dubrovnik bio blizak jer je kao Bosanac nekako rođenjem bio predodređen da lako osjeti dubrovačku melankoliju i njegovu dokolicu. Ne radi se tu samo o zemljopisnoj i/ili povijesnoj bliskosti - i Bosna i Dubrovnik mjesta na kugli zemaljskoj koja resi izraziti i osebujan genius loci. Drugi je razlog svakako klasičnost dubrovačkoga tla: Berber spada među značajne europske postklasiciste i stoga ne čudi da je u gradu u kojemu je sve skladno on osjetio suštinski klasičan izvor te skladnosti.
Godinu dana nakon posljednje održane Berberove dubrovačke izložbe pred Dubrovčanima i njihovim posjetiteljima izloženo je dvadeset slika koje predstavljaju njegovu najpoznatiju fazu. Ženski likovi nostalgičnog izgleda, konji, antički kipovi, stupovi, cvijeće...tu i tamo poneki nenametljivi dubrovački ili bosanski motiv, gotovo dekorativan, dovoljan da se zna gdje se nalazi(mo). Naravno, tu su i citati djela Vlaha Bukovca, slikara kojemu se Berber divio svrstavajući ga među svjetski velika slikarska imena kojima se nadahnjivao. Citati Bukovca (ili Velasqueza, Rembrandta, Ucella...) osim počasti koju im time neprestano daje, služe mu kao pomoć da ispripovijeda svoju konkretnu slikarsku priču. Osnova nekih od prikazanih ženskih likova je Flora, rimska božica proljeća, cvijeća i veselja, ali joj je Berber, oduzevši joj svojstvenu razigranost, ostavio samo likovnu pojavnost koju je zaodjenuo u prevladavajući nostalgičan dojam. Na jednoj je slici i umjetnik osobno snažno prisutan kroz autoportret, podsjećajući nas da ga fizički nažalost više nema među nama.
Njegove najpoznatije slike, pa tako i ove izložene, rijetko se bave samo jednim prizorom. Prizore autor najčešće smješta jedan uz drugoga ili jedan iznad drugoga; mnogi su od njih i fragmentirani i s puno detalja. Kako je bogat u prizorima, tako ne štedi ni s upotrijebljenim materijalima (drvo, platno, papir) i formatima (od malih do velikih). U izvedbi se na prvi pogled prepoznaje vrstan crtač, što nas prisjeća da je Berber završio i poslijediplomski studij grafike, a oni koji su ga dobro poznavali svjedoče da je stvarao s lakoćom. Kao postklasicist ne krije svoje nadahnuće tradicijom i povijesnim reminiscencijama na spomenute velike umjetnike, ali ipak prvenstveno na one kulture (antička, bizantska, islamska) koje su imale ulogu u bosanskoj i balkanskoj povijesti. U jednome je razgvoru za novine precizirao kako je ''stalno u jednome dijalogu s tom temom Bosne'' i kako bi se ''radovao da smo svi mi u nekom normalnom našem snu neke normalne Bosne.'' Njegova najprepoznatljivija djela stilski su i sadržajni amalgam koji gledateljima uvuče u svoj svijet i onda ga pusti da luta i skiće u njemu. Umjetnik prepoznat u Europi, ljubljanski student, sarajevski profesor sa zagrebačkom i dubrovačkom adresom, ovaj slikar, grafičar, tapiserist i scenograf ponovno je pred dubrovačkom publikom i ''srce dava, svega sebe dava''.
Mersad Berber rođen je 1. siječnja 1940. godine u Bosanskom Petrovcu u Bosni i Hercegovini, Za vrijeme 2. svjetskog rata obitelj Berber seli u Banja Luku gdje je Mersad završio osnovnu školu i gimnaziju. Akademiju likovnih umjetnosti u Ljubljani završio je 1963. godine u klasi prof. Maksima Sedeja, a poslijediplomski studij grafike 1965. godine na istoj instituciji kod prof. Rikarda Debenjaka. Iznimno plodan Berberov opus razvijao se u minulim desetljećima kroz stvaralačke cikluse rađene u klasičnim likovnim tehnikama: ulje na platnu, crtežu i grafici, a svakako treba reći da je njegova djelatnost u scenografiji također od iznimnog značenja. Kritika je iščitavala u njegovom stvaralaštvu autentičnog pjesnika Bosne gdje je narativna komponenta prepoznatljivog tematskog ishodišta oblikovana specifičnom likovnom izražajnošću.