Moj pad s romobila bio je poput utonuća u san. Zadnje čega se sjećam bilo je da sam preko slušalica nekoga pitao kako se zove i onda je sve prestalo. A prvo čega se sjećam nakon buđenja bio je snažan nagon na povraćanje i vrtoglavica. Sjećam se i ženske ruke koja mi je prinosila ustima gazu namočenu u vodu i pridržavala mi čelo dok sam povraćao u metalnu posudu. Nakon što sam potpuno došao k svijesti shvatio sam da se nalazim u bolesničkoj sobi i da sam, po svemu sudeći, operiran. Podigavši pokrivač ugledao sam gazu zalijepljenu za donji dio trbuha i prepone. Od gaze do plastične vrećice, okačene za rub kreveta, vodio je kateter.
Pokušao sam ustati, ali tijelo me nije slušalo pa sam zamalo pao s kreveta. Priskočio mi je mlađi muškarac s kreveta nasuprot mome i zadržao me da ne spuznem do kraja na pod.
– Hej, ne možeš sam! – povikao je glasno.
Legao sam natrag na krevet i naslonio se na uzdignuto uzglavlje. Nastavio sam razmišljati o onome što mi se događa. Pokušavao sam se sjetiti još nečega prije ovoga ovdje u bolnici. Što mi se događalo prije, čega se mogu sjetiti?!
I onda mi je kao kroz maglu došlo sjećanje na početak vožnje romobilom od zgrade gimnazije u Dubravi. Sjetio sam se tog polaska i kako je nakon toga moja vožnja prema novozagrebačkom naselju Podbrežje išla glatko. Jednostavno sam letio, da ne kažem lebdio, kao i svaki put do tada. Savladavao sam pločnike, rubnike, zaobilazio pješake, čekao na semaforima. Pred kraj vožnje projurio sam onim širokim pločnikom pored šoping-centra, nastavio još brže pokraj obližnje benzinske crpke i nakon nekih dvjesto metara naglo skrenuo desno u ravnu i dugačku ulicu koja vodi do zgrada i okretišta autobusa 242.
Tu sam na onom širokom pločniku s laganom nizbrdicom još više ubrzao. Baš tada počeo mi je zvrndati mobitel zakačen na upravljaču romobila. Pružio sam kažiprst lijeve ruke prema ekranu, dotaknuo ikonicu telefona i začuo muški glas s druge strane. Po izgovoru i nespretnosti u govoru odmah sam shvatio da je to neki stranac koji jedva govori hrvatski. Ti pozivi me odmah iznerviraju pa sam ovaj put odlučio prekinuti ga pitanjem o njegovu imenu kako bih ga namjerno zbunio i završio razgovor.
Sjećam se dobro osjećaja ljutnje i nakon toga udarca prednjim kotačem u rubnik koji sam na tom mjestu milijun puta zaobišao. Nakon toga sam poletio preko upravljača i mobitela iz kojeg se čulo neko mumljanje i ponavljanje onog stranca. Uslijedio je udarac u asfalt, jaka bol i gubitak svijesti.
Razbio sam se poprilično kad su me morali operirati. Ispod one gaze nazirale su se metalne kopče na šavovima. Razmišljao sam dalje o padu i bilo mi je čudno to što se osjećam smireno. Zapravo mi je sve ovo izgledalo kao nešto što se događa nekome drugom. Čak mi je u jednom trenutku palo na pamet da me se zapravo sve ovo ne tiče, ali me onda jaka bol iz donjeg dijela tijela trgnula iz te priglupe i neobjašnjive misli.
Iz stanja u kojem se nalazilo moje tijelo bilo je jasno da me se sve ovo itekako tiče i da ću se još dosta dugo baviti posljedicama svoje zadnje vožnje na romobilu. Utjeha mi je bila to što što sam sve u svemu, prema prvim nalazima liječnika, dobro i prošao.
Moj mir bio je sve čvršći i ja se nisam mogao načuditi ovom novom stanju u kojem sam se našao. Izvana sav u ranama i šavovima, teško pokretan, a iznutra miran i čvrsto uvjeren da će sve biti dobro. To što se događalo u meni bilo je ono najvažnije u cijeloj situaciji s padom s romobila.
Pad je bio neka prekretnica, najednom se sve u mom životu počelo odvijati drugačije. Shvatio sam da nisam samo pao s romobila nego da sam pao, ili točnije ispao iz života kakav sam vodio prije gubitka svijesti.
Prošlo je još nekoliko dana u bolnici u previjanju, skidanju šavova, uzimanju lijekova, a uz sve to što sam morao obavljati postajalo mi je sve jasnije da sam sada neki potpuno drugi čovjek od onoga prije pada. Recimo, kad bih pokušao ponovno pomisliti na neko od onih veselja koja su me zabavljala prije pada, poput vožnje romobilom, odmah mi nije bilo dobro, došlo bi mi muka, slabo i morao sam prestati o tome razmišljati kako bih došao k sebi.
Bilo mi je jasno da je kroz one rane, na glavi, dolje na trbuhu, iz mene izašlo sve ono ludilo i želja za dokazivanjem da sam još uvijek mlad ne samo u duši nego i u tijelu. Po godinama sam već bio šezdesetogodišnjak. Djedica koji sebi i drugima pokušava dokazati da može s lakoćom juriti gradom romobilom, natjecati se u plivanju s upola mlađima od sebe.
Nakon pada i ovoga kroz što sam prolazio bilo mi je jasno da je to sve skupa bilo nepotrebno i glupo, neko isprazno dokazivanje na van. Unutra se kuhalo nešto sasvim drugo, potiskivao sam svoje strahove, osjećaje i zbunjenosti, bježao od svega toga u neku aktivnost i jurnjavu. S padom s romobila tijelo se zaustavilo u bolničkom krevetu, a sve što se skupljalo u meni izišlo je na površinu i ostalo negdje na onom asfaltu po kojem sam strugao pri padu.
Ispod one stalne tjelesne aktivnosti nalazio sam se pravi ja, onaj nervozni, nestrpljivi, cinični, nepouzdani lik kojega je sada preko noći ili točnije u onih nekoliko sati bez svijesti potpuno nestalo. Kad sam čuo od liječnika koji me operirao da su dodatne pretrage pokazale kako je sve u redu, da mogu kući na oporavak, mir u meni bio je potpun. Odjednom sam osjetio takvu radost koju ni s čim ne mogu usporediti.
Bilo je to kao da sam se nanovo rodio. Odlasci na kontrole još uvijek traju, doživljavam ih kao trajnu opomenu na onog, meni sada stranog, nervoznog, hirovitog čudaka koji se nekad, kao malo dijete vozio romobilom ugrožavajući sebe i druge. Sjetim ga se povremeno i bude mi drago što više nisam on.
Sada sam smireni djedica koji živi u skladu sa svojim godinama i ne padaju mu više na pamet takve gluposti poput vožnje romobilom. Očito sam morao pasti s romobila da bih se spasio od onakvoga, neodgovornoga, bahatog sebe i shvatio tko sam zapravo i što želim biti. Pao sam da bih ustao kao nova osoba.