Od obavijesti da je otac preminuo u nekom od njemačkih gradova, gdje je radio kao smetlar, do prispijeća njegova lijesa prošao je mjesec dana. To je bio razlog da je na pogrebu, izuzimajući obitelj – mene, majke i dviju sestara – sa svećenikom bilo svega desetak ljudi. Njegova je smrt preko osmrtnice bila oglašena čim je vijest o njoj stigla, a kad je lijes došao, nismo mu smrt ponovno mogli oglašavati, gdje će pisati i vrijeme pokopa, pa je na pogreb došao samo tko je slučajno doznao i za prispijeće njegovih zemnih ostataka i za vrijeme njegova polaganja u grob.
Netom je očev lijes u raku bio spušten, pogrebna molitva bila izrečena i prisutni nam se žalovali, ostali smo nas četvero sami. Otišli smo kući i, kad smo se tamo našli, upitali se – a što sad? Da se i mi raziđemo ili još neko vrijeme ostanemo skupa?
Živjeli smo u dvije kuće, vatrenoj i kući za stanovanje. Vatrena je kuća imala ognjište, oko njega starinske tronošce sa i bez naslona. Nije imala ni pregrada ni tavana. Vatrena je kuća naša obnovljena djedovina. Katnica za stanovanje pored nje, s vinskim podrumom u prizemlju, a sa spavaonicama, kuhinjom, blagovaonicom, dnevnim boravkom i sanitarnim čvorom na katu, očeva je stečevina… Kad smo se s pogreba vratili, majčin je prijedlog bio da ne idemo u kuću za stanovanje u kojoj su nas čekale zagrijane prostorije, nego u vatrenu kuću, gdje je uz našu pomoć naložila vatru i gdje smo svih četvero posjedali na tronošce oko te vatre. U kući bi se za stanovanje, koju grije centralno na drva, razišli po svojim sobama, a uz ognjište ćemo i dalje ostati skupa.
Ovdje je mom pripovijedanju potreban umetak!... Sliku četvero okupljenih oko vatre na ognjištu do jučer sam u sebi nosio samo ja. A od danas, kad sam dovršio prenošenje te slike iz sebe na veliko platno, moći će je vidjeti svatko tko poželi. Nakon ovoga zapisa o njoj!
Vatra je plamsala i obasjavala nam lica. U kuću, ničim neosvijetljenu osim vatrom s ognjišta, kroz prozor je i vrata nadirao mrak prosinačkog predvečerja. Majka je šutnju prekidala povremenim upadicama i tako otkrivala o čemu razmišlja. Budući da na njene upadice nismo odgovarali, a pratili smo i što govori i pogađali o čemu razmišlja, postajala je uzrokom da i naša šutnja bude rječita, da i mi mislimo o onome o čemu ona razmišlja. Držala nas je na okupu njena misao koliko i plamsanje plamena!
"Bio je kući glava! I to ga je odvelo u svijet. Zaradio je, stekao je! Imamo! I što sad? Sve imamo, a glavu kući nemamo! Uzalud ti je sve bogatstvo svijeta, kad kući glavu nemaš!"
Vatra gori! Obasjani smo njenim plamenom. Nakon duga vremena – vani se potpuno smračilo i, da nije vatre, bili bismo u potpunom mraku – majka ponovno progovori: "Ti bi", obraća se meni koji sjedim uz nju – "trebao preuzeti njegovo mjesto. Ali, teško da ćeš ti napustiti studije, baciti u otpad kist, boju i platno, pa doći ovamo i biti kući glava. To od tebe ne očekujem!"
Potom se obraća sestrama koje sjede, jedna pored nje, druga pored mene: "Kao što ne očekujem ni od njih dvije da odustanu od daljnjeg školovanja. Ostat ću sama! A samoj sebi glava kuće ne mogu biti! Tko je vidio glavu bez tijela! Samo u grozomornom snu!"
Tek kasno u noć – drva su na vatri izgorjela, svjetlosti je plamena nestalo – majka je, dižući se s tronošca, rekla: "Za četiri dana je Badnja večer. Svaku bi Badnju večer on badnjake donosio, i prije odlaska u Njemačku i kad bi otuda za božićne blagdane dolazio. Badnjake s trećeg brda! A sad? Na badnjake s trećeg brda trebamo zaboraviti… Idemo u krevet! Teško da će mi noćas san pasti na oči!"
Nisam ni radi oca ni radi majke odlučio usjeći badnjake. Kad su od učitelja čuli da sam, što se crtanja i modeliranja tiče, drugi Meštrović, otac se zarekao da će me poslati na visoke škole, a majka je pristala ostati sama na selu, dok on bude meo njemačke ulice. Oni su učinili sve da glava kući ne budem i da badnjake ne siječem. I što bih se zbog toga pred njima trebao osjećati nelagodno. Mene je na sječu badnjaka natjerao unutarnji poriv. Onaj isti poriv koji me sili da sliku slikam!
Naša se kuća nalazi na rubu sjeverne strane polja. Iznad nje se, jedno za drugim, izdižu tri brda, preko kojih se dolazi do podnožja najvišeg vrha planinskog lanca, po svu godinu bijela, ljeti od bjeline golog stijenja, a zimi od bjeline snijega. Prvo je brdo golet i pašnjak, drugo prekriveno grabovim grmljem, a treće pošumljeno hrastom. Gledana iz sela, ta se brda doimlju kao monolit s tri vrha. Ali, kad odlučiš doći na vrh trećeg brda, tamo gdje se badnjaci sijeku, ustanovit ćeš da se između prvoga i drugoga pruža dubok i strm kanjon, a između drugoga i trećega i kanjon s jarugom na dnu, kuda teče voda, kad kiše liju i kad se snjegovi otapaju.
Preko tih brda, kanjona i jaruga do hrastova gaja vodi planinska staza. Ideš li po njoj, makar prvi put išao kao ja, nećeš se u bespuću izgubiti. Nije odveć prometna, samo se jednom godišnje na trećem brdu badnjaci sijeku, ali je davnašnja, pa je vrijeme u nju utisnulo trag mnogih stopala da ostane vidljiva i onima koji je prvi put gaze.
Uzeo sam majčin sadak s tri sloja debelim suknom od ovčje vune na leđima i ramenima, uže i ručnu pilu, izišao iz sela, stao na stazu i u jutro Badnjeg dana pošao do hrastika na trećem brdu. Na odredištu, s iskustvom kakva staza do njega vodi, gledajući posvuda oko sebe mnoštvo stabala prikladnih za badnjake, znao sam zašto toj šumi ne treba lugar. Ni pred Božić, kad se u njoj badnjaci sijeku! Ona je nepristupačna i za kola i za samar. Njoj je teško stazom prići i kad bremena na sebi nemaš, a kako je po istoj stazi od nje odlaziti s bremenom na leđima, tek mi predstoji iskusiti.
Otpilio sam stablo, odmjerio odoka tri metra debla i prepilio mu vršiku s granama. Dobio sam komad hrasta u debljem kraju promjera trideset, a u tanjem dvadeset centimetara. Kad sam ga prepilio popola, dobio sam dva komada, desni i lijevi badnjak, svaki dužine metar i pol. Odjeven u sadak, uprtio sam ih na leđa kao što žene breme prte, dignuo se na noge i krenuo stazom natrag. Kakva strmina! Kakva staza na toj strmini! Iz koraka sam u korak posrtao i jedva ostajao uspravan na nogama. Šest sam se puta poskliznuo i pao na leđa, dva puta o stijenu zapeo i oslonio se na bok, a kad sam sišao na dno kanjona, pregazio plitku vodu i zastao s bremenom oslonjen na kamen, odlučio sam iz bremena odstraniti lijevi badnjak. S dva uzbrdo ne mogu, jedva sam i nizbrdo sišao!
Kakva je strmina uz drugo brdo! Ide po stijenju položenu okomito. I stazom sam preko toga stijenja donio badnjak do vrha drugog brda i niz drugo brdo sišao do dna kanjona koji dijeli prvo od drugoga. Ni suhu vododerinu pod bremenom badnjaka od silna umora nisam snage imao prijeći. Kad vododerinu ne mogu prijeći, neću ni badnjak u dužini metar i pol do vrha prvog brda moći iznijeti. Uzeo sam pilu i badnjaku otpilio pola metra tanjeg dijela dužine. Ostatak sam iznio na vrh prvoga brda. I spustio se do sela!
"Zaboga! Što si to od sebe učinio?", rekla je majka, kad me je ugledala na dvorištu. Zvala je sestre da dođu k njoj u vatrenu kuću. Jednu da donese lavor s mlakom vodom; drugu da donese kutiju prve pomoći! Mene je pozvala da dođem u vatrenu kući i sa sebe skinem sve osim gaćica. Bit će da imam ogrebotina po tijelu kao što ih imam po licu i rukama. Kad su sestre donijele što je tražila, ona mi je prala krv s rana, premazivala rane mašću i posipala ih praškom, a ja sam joj pričao što mi se sve na stazi događalo, što sam namjeravao s trećeg brda donijeti, a što sam donio. Tek jedan badnjak, i on samo metar dug. Majka mi je na to jadanje rekla: "Neka si ti njega donio, pa da je i kraći! Čovjek planira ovo ću ono ću učiniti, a učini ono što je učiniti mogao! I to je dobro. Ne bi valjalo da nije planirao i da nije ništa napravio. To ne priliči čovjeku i kad jest i kad nije kući glava. A rane će zacijeliti! Ne mogu se s trećega brda bez rana na tijelu badnjaci snijeti!"
Prošle su godine, majka se pridružila ocu na groblju, sestre su s obiteljima u kući koju je smetlar sagradio u gradu, a naša djedovska kuća i ona koju je smetlar uz nju podignuo stoje prazne u opustjelom selu. Obje, netaknutim kamenim zidovima svjedoče da su nekada imale kući glavu, a sa zatvorenim kapcima s kojih se ljušti zelena boja, da sada kućne glave nemaju. Po onomu što smo činili, to se moralo dogoditi! Točnije, smetlaru se dogodilo da je, kućeći kuću novcem zarađenim na čišćenju tuđih ulica, djedovsku i vlastitu kuću raskućio. No, i pored te logike – kad sam ja osobno pitan – ostalo mi je do danas nejasno što je to kući glava. Je li to samo onaj koji pogibeljnom stazom u bremenu nosi badnjake usječene na trećem brdu ili to može biti i onaj koji uljanom bojom na platnu slika svoje lice obasjano vatrom s ognjišta, dok od majke prima poduku, stariju od ognjišta, da čovjek malo vrijedi ako ne skrbi o onima koji se, zajedno s njim, na istoj vatri griju.
