Praznoga pogleda, kao i svake večeri, buljio je Mislav u točionik piva. Konobarica Snježana bila je zauzeta. Uvijek. Nije se već dugo trudio sakrivati zaljubljenost. Ona ga nije primjećivala. Natočila bi mu pivo i nestala među stolovima, pipkana svim gostioničkim rukama – osim Mislavovim. Zurio je u kalendar s golim ljepoticama, smišljao sljedeći stih za svoju neobjavljenu zbirku poezije: "Prijeđi mi prstima dojučerašnjom upotrebom. Gledaš se prošlošću, skrivaš trzaje, raznosiš boli." Svaka je strofa bila posvećena njoj. Nadao se kako će sama od sebe Snježana dotrčati u zagrljaj, priznati mu istovjetne osjećaje i odšetati s njime u zajedničku, slavonsku noć. Gutljaj piva vraćao je Mislava u turobnu stvarnost. Dopadao mu se njezin hod, izgovor, nije znao racionalno objasniti zašto mu je i kako ušla u srce. Nije to bila samo njezina vanjština, vidio je dušom da posjeduje dobrotu i želi ugoditi cijelom svijetu. Možda bi mogla i njemu.
"Mala, daj još četiri pivkana za bećare iz kuta", nizale se narudžbe. Mislav nije imao volje ni s kim razgovarati. Podupirući statiku šanka, maštao je o tome kako će izvesti najdražu osobu u slastičarnicu, proći grleći je gradskim korzom, razgovarati o filmovima i knjigama. Teško mu je padala ravničarska noć. Naradio se na zemlji u jednom za tri dana, nahranio kokoši, guske, a i jedinstvena roda lijepo je napredovala u posebno pripremljenom gnijezdu na vrhu štaglja. Nisu ga dirali ni tamburaši ni hrastovi, išla mu je na živce tipična Slavonija, a najviše te silne ruke po Snježaninim guzovima, kojih se latio svatko u prolazu, makar i tobože slučajno.
Pio je ljubomoran slušajući seoska ogovaranja da se konobarica drmala u spremištu među gajbama s većinom gostiju. Svima je gledao u lice znajući da joj nitko osim njega nije napisao pjesmu. Ma što pjesmu, čitavu zbirku. Otpijajući novi gutljaj, zrakom je disao stihove: "Uhvaćena jurnjavom gladnih idola, čuvaš ostavljene, kradeš snove, okuke te čekaju, nalaziš put". Bio je zadovoljan, spreman isto ponoviti za pisaćim strojem Olympia čim se dogega u svoj obližnji sokak, podno vinove loze, gdje je noćima uz jaku tursku kavu bistrio misli, prisjećajući se idealnih stihova. Pisao je otriježnjen, u tri sata ujutro, dok se Snježana vucarala tko zna s kim u polovnim automobilima, vjerujući. Svjestan njezine nedostupnosti, nadao se iznenadnoj promjeni svega. Boljelo ga je, a kako ne bi, gledati je svake večeri u pripijenoj, uskoj haljini, s previše šminke, kako popravlja kovrčavu kosu ispred zahodskoga ogledala. Zavodljivog osmijeha, davala je povoda ranijim glasinama. I svi su zurili u nju, kao da je jedina žena na svijetu. Pripadala je Mislavu, tako je utuvio u svoju blesavu glavu, bila je njegovo nadahnuće, muza, izgubljeni poetski raj.
Sutradan, točnije s večeri, sve ispočetka. Šank, Mislav i Snježana. Mucajući naručivao je pivo, tresući se od treme kao šmrkavac koji nikada i nije bio s djevojkom. Nije trebao ni govoriti, ona je bez riječi stavljala pola litre točenoga piva na tvrdo drvo. Osvrtao se vrebajući slučajni pogled, znak da je među dražim gostima. Uzalud. Ostajali su puki stihovi, rasuti zadimljenim lokalom poput jutarnje izmaglice nad selom: "Tvoja sezona ističe, razobličuje tvoje skrivene talente bacanja. Ne zaplići se o sjenku, kad iskočila si iz tuđe volje." Mah, i te bi stihove najradije zapalio, zamijenio za minute šutnje sa Snježanom na pustom željezničkom kolodvoru, trenutak prije zapečaćenoga poljupca. Zar je doista takav sanjar da ne može
skrenuti misli s nje, da mu je obuzela svaku poru, da ni ratarske poslove više ne obavlja kako Bog zapovijeda. Ostao je čudak s kojim je bolje ne imati posla. Barem ga nitko nije zadirkivao dok mirno ispija posljednje pivo. Večeras se osjećao posebno loše, hvatala ga je viroza, možda će morati preležati koji dan, past će mu teško, Snježana u noćnoj smjeni, a on bolestan. Jedina tješiteljica, ma koliko bježao od nje, ostala mu je poezija. Bivao je sve nezadovoljniji svojim pjesmama, ali ništa drugo nije posjedovao. Stara majka korila je Mislava zbog pijančevanja i bećarenja, a on je samo stajao za šankom i gledao kako mu drugi ispred nosa dodiruju inspiraciju.
Prolazili su dani i mjeseci, ništa se nije mijenjalo. Do one večeri kada se za šankom pojavila neka druga, starija pipničarka. Posve zbunjen, nenaviknut na promjene, sa stotinama ispisanih stranica pjesama, naručio je pivo i nehajno upitao:
"Vi ste nova ovdje, nema više Snježe?", bojao se odgovora.
"Da, ona vam se udala i odselila u Dubai", rekla je hladno, kao da priopćava vremensku prognozu.
"Molim, k...kakav D...Dubai, ne razumijem!"
"Pitajte druge goste ako mi ne vjerujete!"
"E, moj Mislave, našla Snježa šeika, neće više nas dadiljat, piši kući propalo", dobacio je stari Joza s leđa, a prozvani je gledao u svoje krupne ruke pitajući se što je pogrešno napravio, kakva mu je to sudbina namijenjena, i tko bi uopće povjerovao. Žena u koju je godinama bio zaljubljen nestala je preko noći jer je, tko zna gdje, upoznala nekog stranca. Jasno, seoskim ogovaranjima i igrama pokvarenoga telefona nije bilo uvijek za vjerovati, no izostanak glavne junakinje nije mirisao na dobro. Nakvašenih očiju, ne skrivajući osjećaje pred suseljanima, za šankom je smišljao nove stihove. Nešto je nedostajalo. Nije mogao pojmiti da je ovo kraj. Ustajalost navike, neprolazni osjećaji, nakon dugo vremena zapalio je cigaretu. U njezinu dimu tražio je plan, kako učiniti da njegova priča dobije smisao. Znao je da nije uvjerljivo, da mu nitko osim stalnih gostiju neće dati za pravo i tapšati ga: volio si je, znamo to, otišla je, treba se pomiriti, što je, tu je. Pije zbog nje cijele bogovetne dane i noći, a neki šeik dođe i zgrabi njegovo najmilije stvorenje. Neće to samo tako proći. Pivo odavno nije pomagalo. Cigarete još manje. Što da napravi? Sada bi potpisao tuđe dodire na Snježani, samo da je u njegovu vidokrugu. Učmao, ucviljen, nikakav, dovukao se do rodne kuće i minutama gledao Velikoga medvjeda.
Sjeo je potom za pisaći stol i napisao: "Sve ti opraštam, i ono neoprostivo, vrati se s ovom porukom, da zajedno gradimo ono što nismo ni započeli."
Znao je da neće usnuti. Skuhao je litru turske kave. Pitao se treba li još što dodati toj jednostavnoj rečenici. Potpisao se, da ne ostane anoniman. Nitko osim Mislava nije mogao ni slutiti što mu se vrzma po glavi.
S prvim pijetlovim kukurijekom prišao je štaglju, namjestio ljestve i popeo se do svoje ljubimice rode koja je mirno snivala. Mirnije od njega neispavanoga.
"Draga, učini mi ovu uslugu, dobit ćeš sve blago svijeta po povratku", nježno joj je šapnuo na uho, a roda, kao da razumije, kimnula kljunastom glavom u znak pristanka.
Uzeo je papirić s onom natipkanom rečenicom, smotao ga i zalijepio izolir-trakom za desnu rodinu nogu.
Zurio je u nebo, namještajući u mislima, kao pjesmu, idealan rodin let.
"Dubai, stara moja, vrijeme je pogodno, teren idealan za igru, nećeš imati problema. Prepoznat ćeš je po mirisu gostione", dao je posljednje upute ptici, čvrsto ju zgrabio iz gnijezda i otpustio u nebeska prostranstva.
Odletjela je bez osvrtanja. S privezanom porukom. Ostalo je čekanje. Pod hladom vinove loze, samog je sebe Mislav počastio hladnim pivom. Sporo je pijuckao. Znao je – sve je poduzeo što je bilo u njegovoj moći.
Nikada nije bio zadovoljan napisanim. Ali sada je bilo svejedno. Roda će donijeti konačan pravorijek.
Prošla su tri dana. Dežurao je pored štaglja. I ugledao svoju rodu. Nije sanjao, vraćala se. Isprva je pomislio da nosi neodaslanu pošiljku, lako je bilo primijetiti smeđu izolir-traku.
Spustila se. Pomilovao je hrabru pticu. Sama je ispružila nogu. Bila je omotana drugim, manjim papirićem. Razvezao je traku. Srce je bubnjalo. Mislio je da neće preživjeti.
Rastvorio je poruku:
"Mislave, pusti me na miru. Ali originalan si, nema što. Popij jedno pivo za mene i zaboravi. Ničega i nije bilo. S."