PISAC
Rođen sam u Zagrebu kao jedino dijete roditelja doseljenika iz Gospića koji su bili visokoobrazovani djelatnici u prosvjeti i kulturi. Srastao sam s novim valom, kaj i umjetnosti. Otac je bio priznati pisac i napustio nas je prerano. Studirao sam povijest i sociologiju te imao svoj rock-bend za koji sam pisao tekstove i svirao bubnjeve. Fakultet nikada nisam završio i to mi nije ni bitno. Sigurno nikada ne bih mogao predavati povijest klincima u školi. Danas sam nagrađivani pisac koji piše svoj četvrti roman. Zanimam se za strip, film, filozofiju i nogomet te se u mojim romanima sve to i isprepliće, naravno, uz blisku povijest naših naroda i narodnosti. Djevojka mi je urednica jednog tjednika i u stabilnoj smo ljubavnoj vezi u kojoj ne želimo djecu jer oboje želimo istražiti sve što možemo kao odrasle, intelektualne osobe, a odgajanje djece vraćalo bi nas u isti ciklus koji smo već prošli jer smo i sami već bili djeca.
Imam profile na društvenim mrežama i svoj blog pa sam se, eto, uz nagovor djevojke, koja je 13 godina mlađa od mene i informatički superiornija, priključio na net. Ona veli (a njena generacija je modernija od moje pa je vrijedi poslušati): „Ako nije lajkano, nije se ni dogodilo.“ Erotska ljubav žena, i moja za njih, u temelju je moga bića koje mi nisu samo muze, nego i baza moje osobnosti. Pisanje, istraživanje, čitanje, erotska ljubav i svi moji prijatelji, kao i bogati društveni odnosi, čine me živim. Kako starim, uviđam da moj život ima trag u drugima i obrnuto.
Jednog mi se kasnog zimskog popodneva u drugoj godini pandemije koronavirusa preko društvene mreže javila nepoznata čitateljica napisavši dugu poruku u Messengeru i moram priznati da sam bio zatečen. Svatko napiše nekoliko redaka i stavi ih na zid, no ona je govorila ravno iz nekog drugog vremena i svjesna svoje neuklopljenosti, ispričala se što piše u Messengeru jer me ne pozna. Nije hvalila moj roman “Mostovi” kao drugi, nego je napisala da joj je u nekim dijelovima pretenciozan, između ostaloga, da glavni lik koji je adolescent ima osobine starca filozofa i razvidno je da zreli pisac svoje sadašnje spoznaje, dakle ja, svoje životne stavove daje klincu u srednjoj. “Frustrirajuće je za čitatelje kad se tako pisci ponašaju te stvore nadmoćne likove jer nitko od nas nije bio takav sa 17, 18“, napisala je.
Izdvojila je nekoliko rečenica iz romana i rekla kako smo preko njih spojeni i upitala me jesam li svjestan da moje riječi nisu samo moje, nego žive i u drugima i nitko ne zna kome su bile prve. Zaključila je poruku, osim što je napisala kako su njoj bitnije te rečenice koje su izravno došle iz dubine mene slučajno se kanalizirajući kroz pejzaž, siromaha na ulici ili klizanje tramvaja, nego cijela radnja romana, upitavši me zašto prikazujem likove tako stereotipno i zar ne bi bilo bolje imati ih manje, a da su dublji i refleksivniji. Izmijenili smo par poruka, između ostaloga, odgovorio sam joj, uz zahvalu na dugoj poruci, odnosno komentaru, i pohvali na zapažanjima, da bih rado htio s njom razgovarati uživo čim epidemiološke mjere dopuste i upoznati je te joj uputio poziv za kavu čim se kafići otvore. Pristala je i napisala: “Do tada imam vremena pročitati Vaša dva preostala romana.“
ČITATELJICA
Rođena sam u SR Njemačkoj od nekvalificiranih manualnih radnika gastarbajtera koji su me zarana dali baki u Kostanje na čuvanje. Kad sam krenula u školu, majka se vratila i otada sam s njom i mlađom sestrom živjela u Dućama. Sasvim slučajno imam isto prezime kao i pjesnik iz našeg kraja te mi roditelji i okolina ni u čemu nisu bili uzor, nego sam se zarana zanimala za umjetnost riječi. Ništa mi se nije sviđalo kod mojih vršnjaka, ni glazba koju su slušali, ni stripovi koje su čitali, ni način kako su se ophodili jedni prema drugima. U svemu su mi bili grubi, isprazni i neprihvatljivi, kao i ja njima. Oduvijek sam znala da ću studirati književnost i željela biti pjesnikinja. Studirala jesam i nastavnica sam 20 godina, a u ovome drugome nikada se nisam imala hrabrosti okušati. Živim sama u Zagrebu u koji sam došla iz Šibenika prije osam godina nakon neuspješne 13-godišnje veze, tako se i samokažnjavajući i nagrađujući. Nakon dugogodišnjeg pakla depresivnosti i emocionalne nestabilnosti, polako nalazim svoj mir u samoj sebi. Osim književnosti, volim i druge umjetnosti, osobito slikarstvo, a ispunjavaju me misli i ideje filozofa i znanstvenika i baš je nekako zanimljivo biti čovjek. U stvarnosti imam jednu prijateljicu s kojom nisam odviše prisna, podružimo se ponekad, dugo mi je trebalo da je prihvatim.
Oduvijek sam željela biti majka i imati svoju obitelj, no nisam uspjela. Erotika mi nije važna i ne razumijem takve aspekte kod ljudi. Kad ugledam čovjeka, ne vidim njegovo tijelo, erotičnost, fizičnost, nego ga čujem, što i kako govori i misli te osjećam miris koji se oko njega širi. Moja ljubav je agape. Volim sve ljude, znane i neznane, i rado svakome od srca pomažem, no nemam se potrebu s njima fizički i emocionalno zbližavati. Unatoč usamljenosti, osjećam se živom i kako starim, otpuštam svu materiju od sebe, a i ljudi su materija.
Jednog popodneva u drugoj godini pandemije koronavirusa javila sam se preko društvene mreže piscu čiji sam roman pročitala. Ej, koliko mi je hrabrosti trebalo za to! Meni se taj roman nije svidio, no zadivljuju me ljudi koji mogu stranice i stranice proze ispisati s nebrojeno likova, događaja, misli, emocija. Uvijek sam se divila piscima, a možda još i više zato što znam da ja nisam sposobna za takvo što. Roman je bio o mojoj generaciji koja je i piščeva te mu je ideja bila premošćivanje različitosti, a ne rat koji se dogodio pa se zato i zvao “Mostovi”. Napisala sam mu u Messengeru da sam sretna jer je netko posvetio roman našoj generaciji i da ga napokon i mi imamo i zahvalila mu što je pisac. Još sam nešto natipkala, a i malo mi je taj glavni lik bio odviše sveznadar i zamjerila sam mu to jer je lako uočljivo kad se pisac zanese. Najbitnije mu nisam rekla jer znam da bih ga time povrijedila. Bio je blagonaklon i zahvalio mi na dugoj poruci i na moje iznenađenje pozvao me na kavu kad kafići prorade.
UMJESTO NASTAVKA
Pisac Čitateljicu nikada u stvarnosti nije pozvao na kavu iako su kafići proradili. Pročitala je preostala dva njegova romana i poslala poruke vezne uz njih. “Ni ja sam ne bih bolje napisao bolje opservacije“, odgovorio je. Povremeno bi mu nešto napisala na zid referirajući se na neku njegovu objavu dok Pisac nikada ništa njoj nije napisao niti se referirao na neku njenu objavu. Poneke bi povremeno lajkao.
***
Čitateljica je čitajući poneke romane napisala poneku poruku njihovim piscima pokušavajući na taj način sebe ohrabriti na pisanje, ali je i provjeravala bi li mogla u tom svijetu biti prihvaćena. Nikada ništa nije objavila.