Oko Trogira, 1937.
Merica šuti, jer joj se još spava, krenuli su zorom, a i boli je trbuh, pape šuti, jer nema što reći, Sokol, jer je konj – i tako se truckaju na drvenom karu od mora preko polja, u Seget po sadnice limuna.
U polju su se jedan po jedan počeli gasiti zrikavci, a paliti cvrčci. Ostaju za njima Tribižine, Majurine, Ostrožine, Nehaj, Divulje, a onda na Pantani otac cokne jezikom i kaže: – Iha Sokole, i-ha! Jesi gluv?
Konj stane. Meri skoči na zemlju, a Pave – otac, spusti se s kara, popravi šešir, potapše kljuse, poravna brkove palcem i kažiprstom pa se dobro rastegne, gore i dolje.
Dolje se ljeska more i povijaju trske: miješaju slane i slatke vode, gore nebo je još nježno, bez plamena i bez galeba.
Ova Marija, koju po babi Mariji zovu Meri, upravo je završila četiri godine pučke škole, dobro čita, govori talijanski, zna računati pa više ne pomaže u kužini, pape je od početka ljeta vodi kao društvo i pomoć dok obilazi okolne gajeve i sela. Otac je lugar, šumar bez šume: pod Kozjakom, a i Kozjaku iza leđa, tek je pokoji šuškavi lug, pokoji gaj pun sjena, a u urbanijim mjestima i neki lijepi gospodski park, ali nema tu neke šume kao na slikama koje je djevojčica vidjela, sve je skromno, priroda se ne razbacuje.
– Opalaga, marendat ćemo ispod ove smokvice, a onda ćemo se i osladit. Lipo je rodila. Samo pazi da te ne bi koja zmija – kaže otac.
– Čigova je, pape?
– Smokva ili zmija? Svit je poludia, domalo će počet pitat čigovo je sunce. Aj da ti ulijen bevandu u bukaricu, a ča, pa skoro je devet.
– Neću, boli me ništo drob.
Meri sjedne sa strane, na jedan glatki kamen, uzme novine od oca. Otac, na svome kamenu, tiho i angažirano žvače kruh, pije, promatra krošnje, a ispod oka motri svoju najmlađu – kolika je, priko noći naresla.
I kćer motri Pavu ispod oka, uredio se, ne kao obično.
– Ča si se ti tako uparadia?
Izgovori, makne pogled sa strane, crtajući nešto sandalom po pijesku.
– Ja? Ma jesan?
– Ka kralj Karol. Evo na, vidi! Pokazuje na članak iz rastvorenih novina. Stvarno, pomalo sliče, čak i po držanju.
– Lugar mora bit preženca, ne moreš svakako kroz Trogir. Vidi! Nova špančera, čiste postole, gaće da nisu poderane ka u Vlaja.
– Da nas ne bi koji poskok vidia u Segetu. Kojega si to vidia Vlaja u poderanim gaćama?
– Ajde bogati, to se tako u nas reče.
– A ča je reć da mi gremo u Seget? To nije tvoje poručje ili je?
– Reka san ti. Po sadnice limuna gremo, a ostavit ćemo im ove masline i čemprisiće; ova šinjorina jedna Segećanka dobila je te limune iz Italije, poveza san se priko likara.
– Šinjorina? Ona stara cura, ča je dolazila u misto...
– Ne reče se stara cura – oto si mi ti rekla!
– Vidila san je, nije mi lipa. A nije ni šinjorina, ima sto kila i sto godina, bedevija.
– Ali ima i sto pinezi. A ča?!
– Ništa, pape. Nikad nisan vidila limun. A ni Seget.
– Eto, saš ga vidit. Triba širit razne kulture, Merice, razmišljat šire.
– Do Segeta Donjeg. U bedevije.
– I stranci kupuju zemju, pa i po Zagori, moramo jemat turističku ponudu i u tom smislu, ne samo bob i kupusinu. Jesi vidila kako san uredia busule u parku Vitturi? Šim-šir se to zove, jesi znala? Nisan ni ja. Šimširini, Šašvarini, Šešerini, Čičilini, Čičindrini, Činkelini, Kakainkini, Kalabini, Karabini i Pinkini, a plaže su nan kupili Česi. Najnovije su se zaineresirali i Rumunjci. Taj tvoj Karol.
Evo, pročitaj naglas ča piše. Ovod, di zviraš? Ispo ote slike di je otel.
Marija čita: – Hotel Palace preko ljetnih mjeseci pun je gostiju i već danima ne možete dobiti sobe. Maestral! Ovaj ugodni svježi ljetni vjetar koji je sastavni dio parka kao i rasvijetljeni parket za ples, krasni jazz i ugodni tango. Dolje na plaži sastaju se prijateljska društva i prijateljstvo se nastavlja iz ljetnog odmora kroz čitav život. Park bi mogli nazvati šumom. Personal je krasan. Kuhinja prelazi sva očekivanja, komfor je besprimjeran. Morski valovi hlade. Što bi čovjek više i želio. Smještaj hotela izvan naselja omogućava pravu ladanjsku razonodu, posebno za večernjih sati kada nastupaju razni glazbenici poput Jazz Banda, Glazbenog društva intelektualaca iz Zagreba koje izvodi klasičnu glazbu te mjesnih kaštelanskih glazbenih društava koji pored tradicionalnih polki, valcera, mazurki i četvorki izvode tango, foxtrot i charleston. A u subotu će u hotelu Palace nastupiti Sokolski zbor iz Donjih Kaštela kojim ravna maestro Boris Papandopulo…
– A je ga seru. Da, valovi hlade, da Papandopulo… Je li i on Rumunjac?
Ne znan, mislim da je naš. Pape, to je lipo ča kažu za otel Palac.
Lipje je u nas vengo u Opatiji, zapanti ča ti pape kaže, turizam je budućnost. Ajde, za park je lipo da su spomenili. Ali ko je park sadia, to nigdi ne piše. Ni ko je piramide gradia. Tutankamon, Papandopulo! A ti, Pave i narode, žgobaji! A je li čagod piše i o njegovoj ekselenciji kralju Karolu?
– Piše samo da je bia u Splitu, Solinu i Kaštilima. I da odma gre za Opatiju. Kaže teta Kate da se ženia nikoliko puta i pravia dicu di je stiga i da ga ženske zanimaju više od države. Ionako on nije pravi Rumunjac, možda zato.
– Vidia san ga, izdaleka. Obučen u bilo, ka svaka pizda. Pardon, ka svaka ekselencija. Nego, ajmo mi ća, krajice Merice, put pod noge, da provamo doć u Seget pri zvizdana.
– Pape, mogu te nešto pitat?! Zašto tebe zovu Pave Junac?
– Zato ča su goveda. Aj, penji se na kar – kaže joj namrgođeno, kao provjerava uzde. Ali dok se Meri penje na kar, otac na žutoj veštici primijeti svijetlocrvenu fleku.
– Marija, jeben mu miša. Sila si na smokvu… Šporkala si veštu od iza.
– Kako? Ma nisan, baš san dobro pogledala di ću sist.
Osvrće se preko leđa ne bi li ugledala mrlju na haljinici. A zatim, prestravljeno, ugleda i jednu, manju, s prednje strane, gdje je tkanina haljinice maloprije bila među nogama. To je jedina haljina koja je njena, koju nije naslijedila od sestre. Dijete se ukoči, brzo sjedne pa ustane pa, ne znajući što bi, bespomoćno zarida.
Otac i dalje prtljajući oko konja, prestravljen i zbunjen, govori:
– Nemoj plakat, jeben mu jarca, slušaj. Slušaj, lezi iza na moj kapot, malo ćemo razmaknit ovo cviće.
– Eto ga. Je li te puno boli drob?
Meri leži među sadnicama, jednu ruku stavila je na oči, drugu na onu prednju fleku.
– Ajde, nijedna nije od tega umrla pa neš ni ti. Slušaj, stavit ću ti novinu ispod gujice i novinu priko vešte sprida. Nimamo sad ča drugo, slušaj.
Meri se malo uspravi, popravi kosu koja se slijepila za suzne obraze. Nada se da će je Bog uzet sebi dok izbroji do pet, ali kako se to ne dogodi, uzima novine od oca, na dio listova sjeda, jedan list stavlja na haljinu.
Pave potjera Sokola u smjeru suprotnom od Segeta, vraćaju se kući. Meri leži između dva mlada čempresića u sadnicama. Ka da san već umrla, pomisli u blaženstvu očaja, a naglas tiho, kao za sebe: – Volin čemprese. I busule, isto. A najdraži su mi jorgovani.
– Jorgovani. A meni je najdraži bob!
Maloprije je govorio kontra boba i kupusa.
– A ne, protiv boba ni zuc. Da znadu ča ne znadu bob bi jili i Bobulini, Šimširini, Šašvarini, Šešerini, Čičilini, Čičindrini, Činkelini, Kakainkini, Kalabini, Karabini, Pinkini…
Zadnje riječi Marija jedva razaznaje, kamenje pršti pod kolima i kopitima. Trave već žestoko mirišu i oko Sokolova repa zuje muhe. Da se zaštiti od sunca, ona se pokriva preko lica. S novinskog papira promatra je kralj Karol i govori joj nešto, govori joj blagim glasom, ali ona ne razumije njemački, ne razumije rumunjski.
