Ne znam jeste li to ikada probali? No nije nimalo jednostavno po mrklom mraku jahati kroz šumu. Ne vidi se ni prst pred nosom. Ništa se ne vidi, ali postoji put koji konj poznaje i kojim on sigurno i slobodno korača noseći na leđima svog jahača.
U sve gore navedeno upustio se moj djed Petar davnih dana, u vremenu u kojem je on bio puno mlađi nego što sam ja danas i kada je tek bio oženio moju baku Mariju, koja mi je, kada sam ja još bio dijete, ispričala priču koja slijedi.
Moj djed bio je poslom u susjednom selu, a kada je bio na povratku u svoje selo, počeo se spuštati mrak. Da bi što prije došao kući, jašući na konju, krenuo je prečacem. Kroz šumu.
Mrak je uskoro sve obojio tamnim sjenama koje su i onaj poznati okoliš učinile neprepoznatljivim, čak i prijetećim. Mom djedu došle su na pamet razne priče o vilama koje su se znale čuti u selu. Prepričavale su se naročito priče kako vile iz neke svoje zabave, u seoskim stajama, u kasnim noćnim satima, konjima uređuju razbarušene grive i pletu im pletenice. Sjetivši se vila, tih tajanstvenih bića koja su vladala šumama, šumskim potocima, vrelima i proplancima, moj djed instinktivno se naježio. I dok se on tako borio s vlastitom maštom, racionalni dio njegovog uma udvostručio je napor da bilo što suvislo razabere na svom putu.
Već negdje na pola prevaljenog puta vidljivost se, hvala bogu, naglo popravila i jahač se mogao puno bolje orijentirati. Naime, kroz tmaste oblake probila se svjetlost Mjeseca. Činilo se u pravo vrijeme za mojeg djeda kako bi mu se olakšalo prelaženje preostalog puta. Svjetlost Mjeseca ga je ohrabrila.
I kada se već činilo da će konj i konjanik, zahvaljujući Mjesečevoj svjetlosti, bez problema izaći iz šume, dogodilo se nešto uistinu neočekivano.
Naime, konj koji je do tada strpljivo nosio mojeg djeda iznenada je zastao. Nije želio dalje. Počeo je uplašeno rzati. Moj djed pogledao je ispred sebe i… imao je što i vidjeti!
Nasred puta, koji je vodio kroz šumu, gorjela je sablasna vatra!
Djed je odjednom osjetio kako mu se kosa diže na glavi od straha. A po leđima kao da mu je marširala četa mrava.
Vatra je gorjela nekakvim blijedim, uistinu sablasnim plamenom…
Otkud vatra i tko ju je mogao zapaliti u šumi? Vile? S kojim razlogom? Da ga uplaše?
Djed se počeo nervozno osvrtati. Činilo mu se kao da se neka bijela prilika provlači između drveća.
Konj je stajao kao ukopan. Nije želio ni korak dalje, ma koliko ga moj djed podbadao ili nagovarao da ide dalje. Napokon, kada se malo sabrao, moj djed polako je okrenuo konja i jednim zaobilaznim putem počeo zaobilaziti sablasnu vatru.
Razmišljao je. Da se to netko od seljana možda nije odlučio našaliti s njim?
Sjetio se jedne slične zgode.
Kada se je jednom prilikom kasno navečer vraćao kući pješice iz mjesta u kojem je radio kao općinski pisar, nepoznati seljanin sačekao ga je pokraj puta. Neimenovani seljanin prebacio je preko sebe plahtu na kojoj je napravio proreze za oči i kada mu se moj djed dovoljno približio, iskočio je iz svog skrovišta, pri tom sablasno šireći svoje ruke i ispuštajući sablasne zvukove.
Vidjevši „duha“ koji se po mrklom mraku iznenada pojavio pred njim, djed je instinktivno u zrak podigao štap za hodanje koji je imao uza se. Uvidjevši da bi se djedov štap uskoro mogao sručiti na njegovu glavu, „duh“ se mudro odlučio na uzmak. Dao je petama vjetra. Da bi lakše trčao, zadigao je krajeve plahte i držeći ih tako u rukama pobjegao preko livada.
Eto, umjesto da se uplaši duha, moj ga je djed dobro poplašio.
Djed se prenuo iz razmišljanja. On je u mnogim životnim situacijama pokazivao i iskazivao zavidnu hrabrost. No ovo što ga je zadesilo u šumi bilo je nešto posve drugo, nešto neobjašnjivo. Sablasna vatra u šumi budila je iracionalni strah i djed se jedva držao u sedlu.
Da bi stvar bila gora, oblaci su u jednom trenutku posve zakrilili Mjesec. Sve se smračilo, a u mrkloj noći sablasna vatra i njena još sablasnija refleksija još su više su dolazile do izražaja. Moj djed se osjetio kao hipnotiziran. Činilo se kao da ga nešto zove da siđe s konja i krene prema vatri. Nekako je smogao snage, priljubio se uz vrat konja i nagnao i sebe i njega da krajnjim naporom prođu pokraj sablasne vatre koja ih je prizivala k sebi.
Tek kada im je to nekako uspjelo i kada su se našli na rubu šume i nadomak sela, tek tada moj se djed malo uspravio i malo se povratio iz transa koji ga je obuzeo.
Ponovno je pomislio da je to nečija spačka. Netko je znao da će se kasno navečer vraćati u selo putem kojim je išao i priredio mu je spačku. Ili se stvarno radilo o vilama i njihovoj spački? Nije znao…
Kada je moj djed došao kući, i nakon što je namirio konja, utvrdio je da njegova supruga već spava. Otišao je i on na spavanje, iako mu san nije dolazio dugo na oči.
Sutradan rano ujutro prvi je ustao. Moja baka se isto tako probudila, no on joj nije želio reći što je sinoć doživio i proživio, tada još ne. Rekao joj je samo da ide nešto obaviti. Učinilo mu se da konj u staji ima sređenu grivu. Nije se obazirao na to. Osedlao je konja i hitro se uputio u šumu.
Danja svjetlost davala je hrabrost mojem djedu da se suoči s onim što ga čeka. Sjećao se mjesta na kojem je ugledao sablasni prizor i želio je tamo biti što prije.
Kada je konačno stigao na mjesto na kojem mu se ukazala sablasna vatra, imao je što vidjeti.
Na tom mjestu, nasred šumskog puta, nalazio se samo stari panj… Ali kakav je to samo panj bio! Bio je truo i iznutra se već bio raspadao. To truljenje izazvalo je očito fluorescentnu reakciju unutar panja. I to je bilo ono što je davalo sablasnu svjetlost koju je vidio u noći, a ne nešto drugo. Danja svjetlost razotkrila je pravo stanje stvari.
Uvidjevši što se uistinu dogodilo u noći prije, moj djed se napokon malo opustio. Znači, nisu ipak u pitanju bile vile? Postoji racionalno objašnjenje? Svakako da postoji! On upravo gleda u njega…
Čak i po danu unutrašnjost panja sablasno je sjajila. Ta fluorescentna, hladna svjetlost, koja je po noći bila još jače izražena, prelijevala se na sve strane i nalikovala na pravu vatru. Svatko bi bio zavaran da je to „vatra vila“.
Mom je djedu bilo puno lakše oko srca. Prije odlaska kući razgazio je nogama stari panj, kako i nekog drugog ne bi doveo u zabludu, a zatim je uzjahao konja. Već na izlasku iz šume učinilo mu se kao da je iza jednog debla mogao vidjeti vilinsku priliku u bijelom. Već je mislio provjeriti o čemu se točno radi, no zatim je odmahnuo rukom. Bilo je dovoljno misterija za jedan dan.
Podbadajući lagano konja u kas, i dok mu se činilo da ga iz šume netko promatra, moj djed krenuo je preko livada prema svojoj kući… Na sigurno…
I što reći na kraju priče? Tko je bio moj djed? Odgovor je jednostavan. On je svakako bio čovjek koji je uplašio jednog „duha“ i koji je otkrio tajnu „svete vatre“…
Može li se više od toga?
Sigurno da može...
No za ovu je priču dovoljno…
Tihomir Mraović rođen je 1961. u Karlovcu. Piše romane, drame, novele, priče, pjesme, aforizme, eseje, filmske, televizijske i strip scenarije. Kao scenarist, redatelj i glumac sudjelovao je u radu filmske družine Fantastic world of fantasy, a kao scenarist surađivao je s hrvatskim filmskim redateljima (Bogdan Žižić, Branko Ištvančić, Nevio Marasović i drugi). U radijskom eteru Hrvatskog radija zaživjele su njegove mnogobrojne radiodrame, a svoje kazališne tekstove predstavljao je s kazališnom družinom Kund, gdje je i režirao. Izlagao je i objavljivao vlastite stripove sa strip-grupom Madcap. Kao tekstopisac i skladatelj djeluje u pop-grupi Santorius Santorius.
