U američkim (i drugim) ratnim filmovima japanski su vojnici gotovo redovito prikazani kao najopasniji i najneshvatljiviji među savezničkim neprijateljima u II. svjetskom ratu. Nehumano bešćutni, nepojmljivo otporni, fanatični, metodični, dobro organizirani po nekim nedokučivim, dalekoistočnim pravilima, izvirivali su "niotkuda", iz "nevidljivih rupa" u kojima su tjednima nepomično čučali bez hrane i vode i bilo ih je "ko žutih", čak i onda kada su bili brojčano inferiorni. Jedan od takvih filmova bio je popularan, solidan, za četiri Oscara nominiran "Pijesak Iwo Jime" (1949.) Allana Dwana s Johnom Wayneom.
Na istu tu Iwo Jimu u isto to vrijeme, u veljaču 1945., smještena su i dva usporedno snimljena filma Clinta Eastwooda, "Zastave naših očeva" i za četiri Oscara nominiran dobitnik Zlatnog globusa za film s neengleskog govornog područja "Pisma s Iwo Jime" koji je u nas stigao prvi.
I dok "Zastave" američko osvajanje otočića prikazuju iz (očekivanog) američkog gledišta, "Pisma" su smještena među Japance. Računajući na gledateljevo predznanje o događajima na Iwo Jimi ili, pak, smatrajući da to i nije prebitno za ono što želi reći, Eastwood nas ne opskrbljuje podacima o tome koliko je to trajalo, zašto je bilo tako važno, koliko je ljudi poginulo (šest tjedana, 26.000 mrtvih) i sl. U tom smislu sve se, manje-više, svodi na to da malo nedovoljno opremljenih Japanaca treba obraniti otočić od puno odlično opremljenih Amerikanaca.
Umjesto na ponavljanje povijesti, "Pisma s Iwo Jime" usredotočena su ponajprije na ozračje zbivanja u taboru Japanaca, prije i za vrijeme bitke. Većini njih odnos prema životu i smrti određuje kodeks časti, ali kosooki zlikovci postali su ljudi, često loše organizirani, nemotivirani, uplašeni, prljavi, žedni i izgladnjeli pojedinci koji, na svoju žalost, moraju umrijeti za cara, iako bi radije bili kod kuće sa suprugama i djecom, a suludo hrabre, junačke, samoubilačke pothvate čine više iz očaja nego iz odanosti domovini i idealima.
Stavimo li na stranu "politički korektan" i uopće pohvalan Eastwoodov potez (presedan?) da snimi dobronamjeran film o neprijateljskim vojnicima, ovih se 140 minuta čini predugačkima: epizodično-mozaična dramaturgija nudi premalo sadržaja i premalo ugođaja, a svojevrsna dokumentaristička nepristranost pogleda gledatelju onemogućuje uživljavanje u situacije koje se, umjesto stvarnima, doimaju aranžiranima i režiranima, čemu nedvojbeno pridonosi i posljednjih godina dosta moderno "ispiranje" boja iz slike, postupak koji uvelike naglašava artificijelnost onoga što gledamo.
Jedna od važnih postaja filma, ona u kojoj japanski vojnik čita pismo majke poginulog američkog vojnika i komentira kako gotovo isto piše i njegova vlastita majka, solidno je izvedena dionica "o pronalaženju ljudskog bića u neprijatelju", no u sjećanje priziva slične, ali bitno dojmljivije, dosjetljivije, duhovitije, životnije i, ukratko, bolje scene u kojima je o istoj temi u "U gori raste zelen bor" (1971.) razmišljao Antun Vrdoljak.
Iako ne snažna kao što bi se, s obzirom na Eastwoodovu vrhunsku redateljsku formu unazad nekoliko godina, opravdano očekivalo, "Pisma s Iwo Jime" (dobrim dijelom snimljena na "zamjenskom" Islandu) mjestimično opčinjavaju osebujnim ugođajem morbidne poeme, režirana su ugodno eastwoodovski mirno, staloženo, odmjereno i nepretenciozno samopouzdano te u cjelini nude filmotvoračku eleganciju i dostojanstvo kakvo ne može ostvariti bilo tko. (J. H.)