Vjekovima zasvjedočenu trojednu bît hrvatskoga jezika Drago Štambuk nastoji reafirmirati i zaštititi “Zlatnom formulom hrvatskoga jezika: ča-kaj-što”. Zanimljivo je da u hrvatskoglagoljskom Petrisovu zborniku iz 1468. čitamo rečenicu “Čto se žalostiš ubogi človječe, kai se mećeš i zač trepećeš” gdje skladno progovaraju sve tri sastavnice hrvatskoga jezika – štokavska, kajkavska i čakavska – koje su se stoljećima susretale i prožimale, međusobno pretakale i prestilizirale. Premda su hrvatske političke granice u to doba svedene na “ostatke ostataka”, nedvojbeno se može govoriti o sociolingvističkom i kulturnom zajedništvu te o osjećaju pripadnosti jednomu narodu – hrvatskom.
Marko Marulić Splićanin, rođen u onodobnoj mletačkoj Dalmaciji, kojega posve razložno držimo „ocem hrvatske književnosti“, već je na naslovnici glasovite “Judite” (dovršene 1501.) napisao da je “u versih harvacki složena”. Jasno je da Marulić svojoj zvonkoj splitskoj čakavštini, u kojoj ima i kajkavskih (npr. ʻnajmanjšiʼ) i štokavskih (npr. ʻništarʼ) sastojaka, pridaje dostojanstvo književnoga jezika, a ne tek dijalekta ili narječja. Ali jezik svojega naroda ne imenuje Marul čakavskim (u čakavskoj “Juditi” pridjeva ʻčakavskiʼ nema) – nego izrijekom hrvatskim. Iako su mnoge ondašnje riječi izišle iz uporabe ili su dobile drukčija značenja, Marulov se jezik još uvijek iskazuje živim i poticajnim. “Jezik je arsenal ljudskog uma; on sadrži istodobno trofeje svoje prošlosti i oružje za svoje buduće trijumfe”, napisao je prije dva stoljeća engleski pjesnik Samuel Taylor Coleridge.
“Hrvatski jezik najvažnija je naša identitetska popudbina”, kaže Drago Štambuk, priznati hrvatski pjesnik, uz to ugledni liječnik i diplomat, sadašnji veleposlanik Republike Hrvatske u Iranu. On je 1991. u rodnim Selcima na otoku Braču utemeljio jezično-pjesničku smotru “Croatia rediviva ča-kaj-što”. Tu se vjerodostojno iskazuje narav trojednoga hrvatskog jezika, njegova specifična lijepost i ljepota njegove specifičnosti.
Drago Štambuk ističe da nikako nije protiv (novo)štokavskoga standarda, ali se suprotstavlja štokavskoj isključivosti, koja zanemaruje ostale dvije autentične sastavnice hrvatskoga jezika. “Trojedni jezik hrvatski vratit će se samomu sebi ako s vremenom u nj budu pripušteni, odvagnuto i dozirano, kroz otvorene prozorčiće, čakavski i kajkavski jezični elementi, ako bude obogaćen značajkama tih dvaju olako i nepravedno zabačenih hrvatskih idioma”, objašnjava Štambuk.
Tijekom večernjih i noćnih sati 9. kolovoza održana je u Selcima 29. “Croatia rediviva ča-kaj-što”. U uvodnom je govoru Drago Štambuk među inim rekao: “Croatia rediviva – dovodeći pjesnike iz svih triju idioma iliti stilizacija pokazuje kakav je i što nam jezik jest. Gradimo ovdje, ali i drugdje, dom hrvatskoga jezika – pjesmama i prozama; međusobnom komunikacijom, recitacijama i pjevom slavimo svoj jezik, za nj i od njega živimo.” Zatim se prisjetio dana 9. kolovoza 1943. kada je talijanska okupacijska vojska bešćutno zapalila Selca, a uz njih i šest drugih bračkih mjesta. Od toga fašističkog zatornog čina Selca se nisu potpuno oporavila do danas. “Neka ovogodišnje preklapanje spomendana paljenja i događanja smotre naglasi našu odlučnu privrženost obnovi – i Selaca i cijele Hrvatske”, zaželio je Drago Štambuk te nastavio: “Zazivamo odavde redivivizaciju svakoga od nas posebno, lokalnih i širih zajednica, cijele naše domovine, našega naroda i svih građana Hrvatske.”
Kako se već godinama uobičajilo, poetskomu maratonu prethodila je pjesma “Maslina” Vladimira Nazora, koju je pročitala Bruna Bebić, glumica Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu. Zatim je na Zidu od poezije otkrivena kamena ploča s uklesanim stihovima prošlogodišnjeg ovjenčanika, Zvonimira Sutlovića: “Jadna bila i ne bila, tili mi, ne tili, ča bude će biti”. Pjesnikov je opus predstavila Vjekoslava Jurdana, a on je sâm govorio svoje stihove na idiomu otoka Iža.
Uslijedila je poetska smotra na kojoj je sudjelovali: čakavci Stanko Jerčić, Silvija Buvinić, Sanja Mošić, Vlasta Vrandečić Lebarić, Drago Štambuk i Vjekoslava Jurdana; kajkavci Zlatko Kraljić, Nikola Kristić i Vera Grgac; a štokavske stihove govorili su Biserka Goleš Glasnović, Stanko Krnjić, Livija Reškovac, Diana Burazer, Sanja Baković, Andrijana Kos Lajtman, Stanka Gjurić, Mile Stojić i Ivan Babić. Jednoglasnom odlukom stručnoga ocjeniteljskog suda u sastavu prijašnjih ovjenčanika (omaslinjenika, oliveata) Drage Štambuka, Vlaste Vrandečić Lebarić i Zvonimira Sutlovića, ove je godine ovjenčan Mile Stojić, hrvatski i bosanskohercegovački književnik iz Sarajeva, koji je na to rekao: “Zaista sam počašćen ovim vijencem. Ako pjesnici koji su ovdje dobili maslinov vijenac budu jednom zaboravljeni – ostat će u Selcima uklesan u kamenu trag da su jednom postojali.”
Ovu su kulturnu večer svojim glazbenim izvedbama upotpunili Paula i Đelo Jusić. Među prisutnim mnoštvom bili su i mons. Slobodan Štambuk, hvarsko-bračko-viški biskup u miru, rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras te intendant HNK u Splitu Srećko Šestan. Druženje u bračkoj ljetnoj noći protegnulo se do u osvit novoga dana.