Kad bi se u kojem kvizu pojavilo ovakvo pitanje: “Tko stoji iza projekta Povijest hrvatskoga jezika u šest knjiga, na gotovo 4000 stranica, objavljenih u desetogodišnjemu razdoblju od 2009. do 2019., kojemu su urednici najugledniji hrvatski jezikoslovci, a 42 autora sa svih hrvatskih sveučilišta i svih relevantnih jezikoslovnih institucija”, i da su k tome predloženi odgovori među kojima bi bile najrelevantnije hrvatske humanističke institucije i uz njih Društvo za promicanje hrvatske kulture i znanosti Croatica, pretpostavljam da bi bilo vrlo malo točnih odgovora. Točan je odgovor, naime, upravo ovaj potonji, pa rekao bih i onaj koji bi malo tko očekivao.
Sveobuhvatno istraživanje
Sad kad je dovršen taj grandiozan projekt o hrvatskome jeziku, apsolutno relevantan i u europskim i svjetskim razmjerima, dogodilo se ponovno to da se od svih p(r)ozvanih institucija nije našla nijedna koja bi uspjela osmisliti, a kamoli ostvariti izrazito temeljit, urednički izvrsno strukturiran i kalibriran, autorski ujednačen, pristupačan i cjelovit prikaz povijesti hrvatskoga jezika od njegovih ranosrednjovjekovnih početaka do konca 20. stoljeća s logičnom zagledanošću u već načeto 21. stoljeće.
Taj projekt nije ostvarila nijedna od ustanova, nego udruga građana Croatica, s agilnim i marnim Antom Bičanićem kao predsjednikom i urednikom cijeloga projekta, onim što se naziva pokretačkim duhom, najzaslužnijim što je ovo kapitalno djelo hrvatske kulture i jezika ugledalo svjetlo dana.
Svi mi koji se jezikoslovljem i hrvatskim jezikom bavimo kao životnim odabirom i profesijom, a pogotovo izdavaštvom, možemo samo pretpostaviti koliko je energije potrebno da se takva jedna množina jezikoslovnih stručnjaka (čini mi se gotovo paradigmatski razjedinjenih) vodi i usmjerava kako bi se autorski prilozi stilski i obuhvatno ujednačili gotovo do savršenstva. A upravo je to, po mojemu skromnom mišljenju, jedno od najvećih postignuća ovoga kapitalnog jezičnopovijesnog pothvata. Zasluge za to neprijeporno pripadaju urednicima: Radoslavu Katičiću, Stjepanu Damjanoviću, Marku Samardžiji, Ivi Pranjkoviću i Josipu Liscu te, naravno, Anti Bičaniću.
Sam projekt vrlo je ambiciozno zamišljen: sustavno istražiti, analizirati i opisati povijest hrvatskoga jezika od srednjega vijeka do 21. stoljeća kroz razvoj hrvatskih narječja i dijalekata te razvoj književnoga i standardnoga jezika Hrvatā. Jednostavna, ali i relativno logična struktura po stoljećima (po jedna knjiga za srednji vijek, 16. stoljeće, 17. stoljeće, 18. stoljeće, 19. stoljeće te 20. stoljeće u dvije knjige) u slučaju prikaza povijesti hrvatskoga jezika vrlo je smislena i opravdana.
Kao rezultat ovoga izdavačkog projekta osim opisa jezičnih jedinica (glasovi, oblici, sintaksa i leksik hrvatskoga jezika) te ključnih jezičnih i izvanjezičnih procesa u organskim idiomima i u književnojezičnim stilizacijama dobili smo i opis vanjske povijesti (povijesnih, političkih i kulturnih prilika koje su utjecale na razvoj hrvatskoga jezika), što je sve utjecalo na konačno oblikovanje hrvatskoga jezičnog standarda koji danas nakon mnogih stoljeća baštinimo.
Jezične pojave opisane su na svim jezičnim razinama (fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj i semantičkoj), a posebna su poglavlja posvećena hrvatskim pismima i slovopisu, hrvatskim pravopisima, gramatikama i rječnicima, hrvatskoj dijalektologiji i onomastici te odnosu hrvatskoga jezika prema ostalim europskim jezicima od srednjega vijeka do kraja 20. stoljeća. Nadalje, sve knjige sadržavaju antologiju djelā s najvažnijim izabranim tekstovima iz pojedinoga razdoblja. Svim proučavateljima hrvatskoga jezika, studentima, ali i jezikoslovcima općenito bit će posebno koristan iscrpan i temeljit popis relevantne literature. Sve se knjige odlikuju izvrsnom grafičkom pripremom izvora i dokumenata hrvatskoga jezika i hrvatske pisane baštine te brojnih likovnih priloga (zemljovidi, karte, mape i dr.), što ih čini i vizualno i estetski zaokruženima i izdavački kvalitetnima. Posebna vrijednost ovoga hvalevrijednog projekta svakako je i velik autorski doprinos najnovije generacije hrvatskih jezikoslovaca, koji su svojim prilozima u Povijesti hrvatskoga jezika dokazali kako je od hrvatske samostalnosti stasao nov naraštaj vrhunskih jezikoslovaca koji su budućnost hrvatskoga jezikoslovlja.
Budućnost koja je već tu
Za sam kraj posljednje, 6. knjige (druge knjige o 20. stoljeću) urednički se tim lucidno usmjerio u hrvatsku jezičnu i jezikoslovnu budućnost, koja je već tu. Kao zaglavni kamen svih tekstova nalazi se tekst akademika Radoslava Katičića, bez premca najvećega živućeg hrvatskog jezikoslovca i jezikoslovne institucije samog za sebe: Hrvatski jezik u 21. stoljeću.
Osobno sam neizmjerno zahvalan akademiku Katičiću što je njegov pogled u budućnost hrvatskoga jezika optimističan i vedar, što govori u prilog svijetloj budućnosti hrvatskoga jezika koji je od 2013. godine službeni jezik Europske unije, što njegovu budućnost vidi isključivo u njegovim govornicima, koji će zapravo odrediti kakav će taj jezik biti. Ujedno je to i implicitna poruka svima onima koji se bave hrvatskim jezikom da se s poštovanjem i razumijevanjem odnose spram govornika hrvatskoga jezika jer hrvatski jezik – to su njegovi govornici.
4000 stranica. neka ostane zavijeke zapisano. tko zna kad ćemo više imati takve gromade kao što su katičić i lisac. lijepo bi bilo da to država otkupi, da bude na internetu sve kao javno kulturno dobro.