Diplomat, književnik i liječnik Drago Štambuk danas je hrvatski veleposlanik u Iranu, a dosad je već služio u Ujedinjenom Kraljevstvu, Brazilu, Indiji, Egiptu... Prošlog je tjedna dobio i odlikovanje Japana, gdje je veleposlanik bio od 2005. do 2010., zbog produbljavanja veza između te zemlje i Hrvatske. Razgovarali smo stoga o Japanu, Iranu i Ujedinjenom Kraljevstvu, ali i pjesničkoj manifestaciji Croatia rediviva ča-kaj-što koju je utemeljio i koja se u petak 9. kolovoza održava na Braču.
Kako se sjećate Japana? Koliko je ta zemlja bila posebna za vas?
Bez japanskog iskustva ne bih imao cjeloviti osjećaj svijeta. Sve što Japanci rade, rade drukčije od nas. Kao što se Velika Britanija razlikuje od europskog kontinenta, slično se Japan odnosi prema Aziji; u Japanu kao i u Britaniji vozi se lijevom stranom. Zamjećuje se otočna izdvojenost, ali preko mora opet se vezuju sa svijetom; posvajaju ga, a kadšto mu se i nameću. Ja taj otočni mentalitet, kao Bračanin, dobro prepoznajem i razumijem. Otočani su svoji, ali su također i kozmopoliti, dio svijeta; imaju velike rezerve snage zbog energijske dvosmjernosti: i prema van i prema unutra. Otok je često urota protiv kopna. Mi Zapadnjaci nasljedovatelji smo simetrije, Japanci asimetrije. Za nas je više – više, a za njih je manje – više. Moć je japanska u delikatnom redukcionizmu. Sve izljušte i iščiste, usavrše do kraja. Njihovi fenomeni primjeri su, kako ih nazivam, uravnotežene neravnoteže. Nama je uvijek važno što je na stolu, a njima prostor do stola. Ljepotu nalaze u prolaznome i u tragovima vremena; stara vaza uvijek ima prednost pred novom posudom.
Odnosi Hrvatske i Japana, a na tome sam radio predano i posvećeno, dovedeni su do iznenađujuće bliskosti. Tijekom svojega služenja organizirao sam prve službene posjete Japanu hrvatskoga predsjednika (Mesić), ministra vanjskih poslova (Jandroković) i saborskih zastupnika (Bebić, Pusić, Mrsić); posjeti su ostvareni na zavidnoj državnoj razini. Među najvažnijim postignućima svojega petogodišnjeg mandata držim povećanje broja japanskih turista od nekoliko tisuća na početku do dvjesto tisuća na kraju mandata. Realizirao sam i niz značajnih projekata, a osobito sam ponosan na izgradnju Kuće japansko-hrvatskoga prijateljstva u Tokamachiju koja je nedavno postala referentnom postajom za hrvatske sportaše na Olimpijskim igrama u Tokiju 2020.
Kada ste odlazili iz Japana, tadašnja carica Michiko pročitala vam je vašu pjesmu “Kukurijek”. Recite nam nešto više o tome.
S japanskom caricom imao sam odnos iznimnog razumijevanja zbog uzajamne sklonosti umjetnosti i književnosti. Poslao sam Njezinu Visočanstvu svojedobno bibliofilsko izdanje svoje pjesme “Kukurijek” u likovnoj opremi Zdenke Pozaić. Nakon oproštajnog razgovora s carem, pridružila nam se carica, što je za protokol bilo iznenađujuće. Donijela je, držeći na prsima, u svilu zamotano rečeno izdanje i zamolila da joj dopustim da mi rečenu pjesmu, na engleskom: “Christmas Rose”, pročita za oproštaj. Rekla je da joj je to jedna od najdražih pjesama u posljednje vrijeme, a način na koji ju je pročitala preda mnom i pred carem, na savršenom engleskom, bio je nezaboravan.
Kažite nam o pjesničkoj smotri Croatia rediviva ča-kaj-što. Vi ste je utemeljili 1991. na ideji trojstvenosti hrvatskoga jezika.
Jedna mi je lingvistkinja prije nekoliko mjeseci napisala da je moj projekt “Zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što” najvažniji integrirajući projekt od osnivanja hrvatske države. Rođen sam u bračkim Selcima, čakavskome mjestu, a susjedni je Sumartin štokavska oaza. Iako smo mi čakavci u školi bili većina, kao prvašići ubrzo smo shvatili da smo oštećeni jer je susjednim štokavcima bilo puno lakše doći do književnog standarda. Već sam tada osjetio jezičnu ranu i uočio razdjelnice koje postoje u hrvatskome jeziku. Baveći se godinama jezičnom supstancijom, postupno sam uviđao da nam je jezik trojedan u naravi i da ga se ne može shvatiti izvan konteksta ča-kaj-što koji nazivam zlatnom formulom hrvatskoga jezika. Povijest našega jezika takva je kakva jest, ali je mogla biti i drukčija. Stari Grci stvorili su mješavinu atičkih dijalekata koja je postala starogrčki ili grčka koiné. Držim da je takav trebao biti razvojni put hrvatskoga jezika kao preduvjet hrvatskoga političkog zajedništva. Da je zrinsko-frankopanska elita iz Ozlja u 17. stoljeću uspjela nametnuti svoju jezičnu koiné agendu i da nije obezglavljena, danas bismo govorili ujedinjujućom mješavinom – hrvatskom koiné. Stalno navodim da se hrvatsko standardno “što” može razumjeti samo u odnosu na “ča” i “kaj”, dok je srpsko “što” srpski jezik. Kazao sam i to da su svi argumenti suprotstavljeni nedavnoj Deklaraciji o tzv. zajedničkom jeziku sadržani u “Zlatnoj formuli hrvatskoga jezika ča-kaj-što” i njenoj blistavoj leksičkoj pričuvi.
Sama jezično-pjesnička smotra poetski je maraton pod zvijezdama. Publika je pomna i u suglasju s poetskom trojednom riječi. Već punih devet godina nastojim da se zlatna formula stavi na nacionalnu listu nematerijalne baštine, ali Ministarstvo kulture zasada nema dovoljno sluha za njenu iznimnu važnost u identitetskom smislu.
Kako je izgledao vaš početak u diplomaciji?
Zarana sam bio svjestan nadolazeće agresije pa sam hrvatske nacionalne interese počeo promicati znatno prije rata kada sam 1988. radeći kao liječnik u Velikoj Britaniji dogovorio sastanak s čovjekom iz Foreign Officea, Alanom Charltonom, zaduženim za Jugoslaviju, ali u Red Lion’s pubu u Whitehallu, nadomak ministarstvu. Predao sam mu Memorandum SANU i kazao mu da je to projekt budućeg preuzimanja SFRJ. Velikosrpsko presizanje u odnosu na ostale narode i nastojanje da ih se podčini bit će, kazao sam, razlogom ratu. Istaknuo sam da se kao liječnik zalažem za preventivnu medicinu pa “plediram na britansku vladu da se postavi diplomatski preventivno i pokuša zaustaviti rat koji dolazi”.
Charlton je uzeo Memorandum, ali bez komentara što me razočaralo. Od tog inicijacijskog trena nastavio sam sastajati se s političarima i osobama koje su mogle utjecati na javno mnijenje. Zadovoljština glede sugerirane prevencije stigla je 1992. kada je glavni tajnik Ujedinjenih naroda Butros Butros-Gali prvi put upotrijebio termin “preventivna diplomacija”.
Već 1991. krećete u pravi diplomatski posao. Postajete diplomatski opunomoćenik Hrvatske u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Nisam imao namjere postati diplomatom. Bio sam liječnikom, ali kako sam spoznao da imam razvijen politički osjećaj, stavio sam ga u funkciju štićenja Hrvatske; sve što sam radio od 1988. bio je izraz moje ljudske potrebe da se postavim humanistički u sprečavanju dolazećih nevolja. Upoznao sam tada mnoge povjesničare, političare, novinare, pisce, a unatoč brojnim nastupima na BBC-ju, nisam nikada izgovorio nijednu neprimjerenu rečenicu. Organizirajući prvi posjet hrvatskoga predsjednika Tuđmana Velikoj Britaniji, zaslužio sam njegovu pozornost i dobio ponudu da ono što sam do tada radio na svoju ruku počnem raditi službeno za Republiku Hrvatsku. Da nije bilo njegova inzistiranja, vjerojatno ne bih postao diplomatom. Jer ostaviti medicinski posao i brojne specijalizacije bila je poprilična žrtva, na koju se ne tužim – jer bih i iz današnje pameti učinio isto.
S obzirom na to da ste 11 godina boravili i djelovali u Velikoj Britaniji, je li vas iznenadio Brexit?
Donekle jest budući je Europska unija temeljena na univerzalnim vrednotama i civilizacijski je iskorak. Hrvatskoj je bolje biti u EU nego na Balkanu i u tom smislu nije bilo dileme oko našeg ulaska u Uniju. No Velika Britanija je uvijek bila posebna. Sjećam se da je gospođa Thatcher, s kojom sam prijateljevao i koja je snažno podržavala hrvatsku opstojnost, stalno govorila protiv ulaska u EU. Bila je uvjerena da se Britaniju prisiljava na zajednicu država što se protivilo njezinu suverenističkom pristupu. Britanija je ipak otočje i na rubu Europe te se oduvijek raspinjala između Staroga kontinenta i prekooceanskog savezništva sa SAD-om. Trenutačno se političko njihalo, dijelom objektivno, a djelomice i politički isprovocirano pomaklo na transatlantsku stranu.
Jeste li zabrinuti za njih zbog Brexita?
Nemam što biti zabrinut. Brexit je demokratska odluka britanskih birača. S pozicije ujedinjene Europe britansko “da” izlasku je za žaljenje. Bez UK Europa je neizostavno slabija i drukčija i neće više biti ono što je bila.
Veleposlanik ste u Iranu. Koliko se u svakodnevnom životu te zemlje osjete sankcije SAD-a?
S obzirom na inflaciju – kadšto se cijene jako mijenjaju i rastu iz sata u sat – ljudi svakako teže žive i snalaze se kako znaju i umiju. Nedostaje lijekova iz uvoza i zamjenskih dijelova, među inim. Mišljenje objektivnih promatrača jest da su sankcije nepravedne prema iranskome puku. Uvijek narod stradava. Diplomati općenito drže da sankcije ne ispunjavaju svrhu zbog koje su nametnute jer homogeniziraju stanovništvo pa namjere onih koji su uveli sankcije ne rode očekivanim plodovima.
Kako vam se trenutačno čini politička situacija u Iranu s obzirom na nedavne tenzije između te zemlje, SAD-a i UK?
Svima nam je težiti miru u svijetu, a situacija u Perzijskom zaljevu iznimno je napeta i opasna i samo jedan nesmotreni potez bilo koje strane mogao bi uroditi otvorenim sukobom, a rat u regiji bogatoj energentima bio bi katastrofalan za Bliski istok i cijeli svijet. Dobronamjerni i mirotvorci potonje shvaćaju, a i veliki broj američkih političara i elita to razumije. Nažalost, postoje i oni koji zastupaju ratnu agendu. U interesu je svijeta da se smire napetosti i pristupi pregovorima, ali pod uvjetima prihvatljivim za obje strane. Iranci su ponosan i dostojanstven narod koji ne želi da ga se prisiljava ni na što, pa tako ni na pregovore. Već su dovoljno pogođeni time što je SAD izašao iz Nuklearnog sporazuma, tzv. JCPOA-a, kojega se svi ostali potpisnici pridržavaju. EU čvrsto stoji iza sporazuma koji je dio međunarodnog prava prema rezoluciji 2231 Vijeća sigurnosti, što je za pohvalu, budući da sprečava širenje nuklearnog naoružanja. Ali izaći iz rečenog sporazuma kojega se Iran držao i zasad još drži te inzistirati na novim pregovorima koji bi sprečavali nuklearnu proliferaciju u najmanju je ruku neobično.
Predsjedanje Europskom unijom u Iranu bit će mnogo zahtjevnije nego u drugim zemljama, prvenstveno zbog ozbiljnosti situacije i iskrene fokusiranost EU na Iran te i stoga što u Teheranu nema predstavništva EU. To će hrvatsko predsjedanje u Iranu činiti mnogo zahtjevnijim nego u zemljama u kojima postoje misije EU. Stoga logistička potpora veleposlanstvu u Teheranu treba biti visoko na listi Ministarstva vanjskih poslova.
Međunarodna pravna stečevina danas sve više postaje irelevantnom, a svijet bezglavo srlja prema pravima jačega i pravilima džungle. Probuditi se plemenitim vizionarima, oboružati im se strpljenjem i ljubavlju za našu jedinu i nezamjenjivu Zemlju te im je u svekolikom zajedništvu poraditi na otklanjanju sve većih prijetnji opstanku čovječanstva.
Da sam jučer umarao, umrao bi lud. Poslije ovog članka sam postao pametan.