Večeras publika jubilarnog 20. Queer Zagreb festivala u Muzeju suvremene umjetnosti ima priliku vidjeti jedinstvenu izvedbu portugalske plesačice Diane Niepce. Njezina autorska predstava "Anda, Diana" ili "Hodaj, Diana" emotivno je autobiografsko djelo u kojem se umjetnica hvata ukoštac s nesrećom koja ju je prije osam godina ostavila paraliziranom.
Naime, profesionalna plesačica i akrobatkinja Niepce 2014. godine tijekom je treninga na trapezu doživjela nezgodu u kojoj je teško ozlijedila kralježnicu. U jednom je trenutku od (hiper)aktivne osobe u središtu čijeg je života bilo njezino tijelo i čiji je posao zahtijevao fizički rad osam sati dnevno, postala kvadriplegična pacijentica, ovisna o drugima za obavljanje najjednostavnijih zadataka i životnih potreba. Još dok je boravila u bolnici, a prognoze su bile neizvjesne, odlučila je svoje iskustvo pretočiti u knjigu, također naslovljenu "Hodaj, Diana", kako bi se izborila sa svojim, razumljivo oscilirajućim emocionalnim stanjima i fizičkim, ali posebice psihičkim posljedicama svojih ozljeda. O tome piše, kako kaže, na "sarkastičan i sirov način", s mjesta na kojem se susreću stvarnost i fikcija.
– Nakon nesreće rečeno mi je da ću nakon šest mjeseci fizikalne terapije moći pomaknuti samo svoju glavu, a udove nikada. Ali u tom procesu shvatila sam da su ti izazovi preda mnom vrlo slični onima s kojima sam se suočavala kao plesačica i akrobatkinja, i kao i tada vjerovala sam u ideju da će mi upornost omogućiti da nadiđem svoja ograničenja. U oba slučaja izazov je isti: učiniti mogućim ono što se čini nemogućim – u sinopsisu svoje predstave opisala je Niepce koja se uz nevjerojatnu snagu volje i mukotrpan trud uspjela izboriti sa svojom dijagnozom te, barem djelomično, povratiti pokret u dijelove svog tijela.
Njezino tijelo je i dalje nesavršen stroj. Njezini je mišići ponekad slušaju, a ponekad izdaju. O svemu tome, o svojoj nesreći, novom dijalogu koji je morala uspostaviti sa svojim tijelom, o položaju u društvu i na plesnoj sceni koji je morala ponovno pronaći, govori u ovoj moćnoj predstavi. A uoči izvedbe imali smo priliku s njom porazgovarati o njezinu nevjerojatnom životnom putu.
– "Hodaj, Diana" je autobiografski komad komponiran oko skulpturalnih prizora i ovladavanja jezika koji reformulira hijerarhiju plesačkog tijela. On kombinira ples, cirkuske i kazališne tehnike, kako bi došao do mjesta gdje je ljudsko tijelo izloženo vlastitoj povijesti. Kao dio tog mog plesnog jezika tijela funkcioniraju kao produžeci jedni drugih, poput proteza. Proces nastajanja ove predstave, kao uglavnom i svih mojih djela, bio je intenzivan, nasilan, ali i krhak, vrlo tjelesan i sirov. U predstavi rekreiram traumatičan događaj, svoj pad, i stoga je intenzivna i teška, jer funkcionira unutar mog osobnog dubokog iskustva proživljavanja tog događaja – kazala nam je Niepce.
Nakon nesreće nije ju samo tijelo natjeralo da promijeni razmišljanja o plesu, govori Niepce. Prije svega, veliku ulogu u tom reformuliranju mišljenja igrao je način na koji su je vidjeli drugi ljudi. U plesnoj industriji, odnosno institucionaliziranom plesu nedostaje inkluzivnosti, a tijela s invaliditetom gotovo su nezamisliva. Plesačko tijelo, a pogotovo žensko tijelo, mora biti estetski savršeno. Koliko je takav pogled štetan, isključiv i u konačnici sasvim pogrešan, iznova i iznova Diana Niepce mora dokazivati – ona nije žrtva i njezino tijelo ne mora biti savršeno, uklapati se u već poznate nam kalupe i umjetnički kanon. Ono je revolucionarno.
– Kao plesače, educiraju nas za vrlo skučen pogled na tijelo. Odrastamo i razvijamo se ukroćeni pojmom efikasnosti, ableističkim pogledom na formu i virtuozna dijela koji diktiraju hijerarhiju "utopijskog tijela". Kada se nečije tijelo ne slaže s takvim diskursom, nas se marginalizira, ali to znači i da je samo naše postojanje čin otpora. Plesna zajednica me nakon nesreće natjerala da se osjećam manje vrijednom, prisilila me da dokazujem svoje postojanje svakim danom. Sada sam već poznata ličnost, ali čak i sada, ako netko ne poznaje mene i moj rad, prisiljena sam dokazivati se kazalištima u kojima radim, uvjeravati ih da ono što radim nije samo neka vrsta plesne terapije. Vjerujem da je to moj najveći izazov, uz količinu rada koji obavljam uz ozljede i bol – iskreno nam govori.
Niepce nastavlja svoje istraživanje, kako ga zove, utopijskog tijela. Svoju najnoviju kreaciju "Druga strana plesa" predstavit će ove godine na festivalu Citemor u portugalskom gradu Coimbra, a počinje raditi i na projektu Fora da Norma u sklopu kojeg će s umjetnicima s invaliditetom i filozofima istraživati biopolitike tijela.
Queer Zagreb festival već dvadesetu godinu zaredom donosi nam događaje, izvedbe i radove koje, jednostavno rečeno, nigdje drugdje nemamo priliku vidjeti. Oni i šokiraju, ali i demonstriraju nemjerljivu moć umjetnosti da nas protrese iz temelja, natjera na razmišljanje i proširi horizonte. U izvedbenom dijelu ovogodišnjeg izdanja festivala koji traje do subote, imat ćemo još priliku vidjeti i performans "Studija jednog zagrljaja" tijekom kojeg će se autor Igor Zenzerović s izvođačem Bojanom Banom na zagrebačkom Cvjetnom trgu uhvatiti u čvrst, dugotrajan i intiman zagrljaj. U svijetu u kojem i dalje svi nemaju jednako pravo na ljubav, što se ovih dana demonstrira skidanjem zastava i bojenjem šarenih klupa, topla gesta poput zagrljaja dvaju muškaraca u javnom prostoru i dalje je, nažalost, revolucionaran čin. Festival će se zatim nastaviti sutra, izvedbom performansa "My Body My Nation" umjetnika Israela Alonija u Zagrebačkom plesnom centru, a zatim će u subotu završiti Etno Queer koncertom vokalnih skupina i zborova koji će izvoditi tradicijske pjesme s fokusom na velikim dijelom skrivene i nepoznate queer elemente glazbene baštine. •