Lauba kuća za ljude i umjetnost prošlog je vikenda proširila svoju umjetničku viziju. Uz likovnu umjetnost sada u njoj “stanuje” i ples. Projekt Jukebox nastao je baš za Laubu, a u njoj će kao eksponat ostati i sam jukekebox, skulptura Igora Rufa.
Glazbena nostalgija
Iz galerijsko-plesnog jukeboxa svira 15 dobro znanih hitova (glazbeni je to put u nostalgiju, 70-te i 80-te godine 20. stoljeća), a na njih – prema željama publike koja u jukebox ubacuje žetone – plešu Petra Hrašćanec i Nikolina Bujas Pristaš, u režiji Saše Božića i koreografiji Ksenije Zec. Jukebox kao plesni performance doista unosi sasvim posebnu atmosferu među djela koja su izložena u galeriji. Sve je, naime, opušteno i ležerno, publika hoda uokolo i razgledava djela, ali i sasvim pozorno promatra ples. Kada se promatrači umore, jednostavno sjednu na pod ili prošeću do kafića, da bi se vratili kada ih ponovno privuče glazba.
Koreografija je ovdje dala tek okvir za priču koju odlično (međusobno se nadopunjujući) izvode plesačice. Taj okvir i njihove intervencije posebno su vidljive kada imate sreće da nekoliko ljudi iz publike voli istu glazbu, pa se neki hit i ponovi.
No, ovaj je projekt ujedno i vrlo ozbiljna sociološka priča o ljudima i umjetnosti - i kao takav je stvoren za Laubu. Jasno je vidljivo da se neki ljudi, “na prvu loptu” ne osjećaju ugodno uz ples. To su oni navikli na besprijekoran mir muzeja i galerija, oni koji žele apsolutnu tišinu za gledanje umjetnosti. Ona drugačija, nazovimo je kazališna publika veći dio svoje pažnje posvećuje plesu, i samo u nekoj ležernoj šetnji baci pogled na zidove galerije. Ipak sudeći po prvim reakcijama, mnogo je onih koji uživaju u spoju. Istovremeno Jukebox je i priča o tome kako odrastanje i socijalizacija utječu na poimanje umjetnosti.
Dječja hrabrost
Godinama nas uče da budemo tihi i pristojni u galerijama, da u teatru bez sudjelovanja pogledamo to što umjetnici stave pred nas. I zato se malo tko od odraslih promatrača Jukeboxa usudio cupkati uz svoj omiljeni hit. Djeca su bila ta koja su, bez ikakvih ograda, tijelima klizila po podu,oponašajući pokrete plesačica, na trenutke se i igrajući s njima, postajući dio “predstave”. A trebao bi nam svima takav trening slobode u umjetnosti.
OTšeću do pravopisa!