"Laibach u Laubi" – već u skupnoj melodioznosti te dvije imenice osjeća se neka tajna veza. I doista jest tako, a potvrda je izložba "AUSSTELLUNG! LAIBACH KUNST: Unternehmen Barbarossa + Assimilator" kojom je Laibach prostor Laube pretvorio u svojevrsnu džamiju, a njeni zidovi natopljeni poviješću bivše austro-ugarske jahaonice idealna su kulisa za njima svojstvenu ratnu ikonografiju. Bend poznat po totalitarističkom imidžu kojim provocira totalitarizam, okvire bivše Jugoslavije jednostavno su zamijenili okvirima i kritikom Europske unije, uvijek su znali kako kolažirati naizgled benignu pop kulturu, ideološki novogovor i spomenutu ratničku ikonografiju da bi stvorili spektakl užasa od kojeg ćemo ustuknuti upravo zato što ćemo ga prepoznati oko sebe i u sebi. Tako je i sada kada je u centru njihova interesa Bliski istok, muslimanske kulture i islam, čime su započeli još lani kompozicijom "Alamuta", simfonijskim djelom koje gledatelje vodi u povijesnu priču iz Perzije u 11. stoljeću, a koju su izveli i u Zagrebu.
Izložbom u Laubi spojili su nespojivo – islam i partizane, Picassa i Hitlerovu invaziju na SSSR 1941., sve obavijeno osobnim misticizmom i pričom o samoj biti Laibacha. Podijeljena je u tri djela, prvi dio zamišljen je kao ritualni, spiritualni prostor oskudno opremljen fotografijama koje nagovještaju ono što nas čeka na izložbi kako dublje zalazimo u nju. To je prostor u kojem posjetitelj može sjesti, oprati ruke i skinuti cipele jer po izložbi hoda bos. Drugi prostor raskošno je prekriven orijentalnim tepisima, mračan i propušta tek rijetke "zrake sunca" koje osvjetljuju mističnu crnu kocku. Možda je prva asocijacija Kubrickov monolit, ali Laibach nas naslovom za nju "ASSIMILATOR" vodi dalje od visoke filmske kulture, prema popularnoj SF seriji "Zvjezdane staze" i njenim strašnim negativcima, vanzemaljskoj vrsti Borg.
– Riječ je o kiborzima koji ne posjeduju individualne umove, nego su mentalno uronjeni u Kolektiv. Putuju u moćnom tamnom brodu u obliku kocke i love druge vrste kako bi ih asimilirali, preuzeli njihove vrline i utopili ih u vlastitu masu. Borg shvaćamo kao prijetnju, ali njihov poziv da je otpor uzaludan osjećamo i kao sirenski zov. Povezati Borg uz osjetljive vjerske i društvene teme pravi je primjer laibachovske blasfemije koja nam, pak, otvara sasvim novi i uzbudljivi uvid u pitanje odnosa pojedinca i mase – kazao je Luka Ostojić, autor predgovora izložbe.
Neonski natpisi izvješeni na zidovima oko kocke fraze su iz Laibachovih pjesama i umjetničkih projekata, a ono što na njima piše čuje se i iz Assimilatora kada mu se približite jer kamera koja je smještena iznad njega ima domet određenog polja i kada joj se posjetitelj iz znatiželje približi, ona se aktivira, kocka počinje pulsirati svjetlom i "izgovara" fraze glasom Milana Frasa... Iz te prostorije prelazi se u treću, u kojoj je prvi put izložen golemi tepih, dug oko sedam metara, naslovljen "UNTERNEHMEN BARBAROSSA", nastao po predlošku i po narudžbi Laibacha i po jasno zadanom modelu, a izradila ga je obitelj u ruralnom dijelu Afganistana.
– Tepisi imaju posebnu simboliku jer su kao izvozni proizvod arapskih zemalja stoljećima služili kao most između kultura Istoka i Zapada. Izradom tepiha bave se sitni zanatlije, vještina se prenosi s koljena na koljeno, a taj zanat malo je mjesto slobode u Afganistanu, koji je od povratka talibana na vlast 2021. postao zemlja u najgoroj humanitarnoj krizi na svijetu. Zemlju pogađaju prirodne katastrofe, nestašica hrane zbog suše, siromaštvo i, dakako, okrutni talibanski režim. Tamo je Laibach otišao naručiti izradu slike u vrijeme kad su talibani već preuzeli vlast i kad je Rusija krenula u agresiju na Ukrajinu. Tamo žive ljudi koji su nit po nit ispleli stravičnu sliku Nikolaja Pirnata, slovenskog partizana i grafičara. Tepih stoga na neobičan način uspijeva spojiti vremena i kulture te postati mračna razglednica iz prošle sadašnjosti – govori Ostojić.
Nasuprot tepihu na zidu je i slika po kojoj je tepih izrađen, a koja je izvorno nastala kao zamjena za Picassovu "Guernicu", Naime, Laibach je za naslovnicu albuma "We Forge The Future (Live at Reina Sofía)" htio iskoristiti fotografiju članova ispred Picassove slike. No nakon što je Picasso Museum odbio dopustiti korištenje slike, bend je napravio vlastitu verziju "Guernice" koja je i na coveru albuma, a sada i na ovoj izložbi. Kompozicija slike otvoreno se referira na Picassov rad iz 1937., dok su motivi direktno preuzeti iz slikarske serije "Domovi, ječe, gozdovi. Na pragu svobode" iz 1944. slovenskoga slikara, kipara i ilustratora Nikolaja Pirnata (1903.–1948).
Tepih "UNTERNEHMEN BARBAROSSA" u vlasništvu je londonske organizacije A/political koja podupire ekstremno radikalnu umjetnost, za što je Laibach pravi primjer. Na otvorenju u Laubi bio je i njihov član George Chetwode koji je ispričao kako je i put tog tepiha iz Afganistana bio "radikalan" jer putovao je i autobusom do granice s Pakistanom, pa preko brda na magarcu, a čak je dio puta i ručno nošen u Katar...
Laibach se u svom radu evidentno često bavi osjetljivim temama i redovito se koristi provokacijom, ali ta provokacija nikad nije sebi svrhom, nego služi da bi nam poremetila uobičajenu percepciju i otvorila nešto novo, smatra Ostojić. Ako imamo povjerenja u njihovu umjetnost, ako se usudimo otkriti što se krije iza njihove geste, onda vjerujem da možemo dobiti bogatiji i dragocjeniji uvid ne samo o široj kulturi nego i o sebi samima.
– Laibach nam ovom izložbom ne šalje konačnu poruku, nego nam zadaje početnu točku iz koje zatim sami zalazimo u temu islama, što na izložbi predstavlja religiju i kulturu, ali i medij u vlastitu nutrinu. Ako dopustimo da nam izložba ne zaokupi samo um nego i srce, onda možemo osjetiti neodoljivo privlačnu želju da se utopimo u božanskom beskraju, ali i jezu od toga što sve takvo utapanje podrazumijeva za nas kao pojedince i kao društvo. U tom smislu izložba otkriva da nam je Bliski istok svima zapravo neočekivano i nelagodno blizak – kaže Ostojić pa zaključuje:
– Moj susret s Laibachom svaki je put sličan po tome što mi Laibach prvo izaziva nevjericu i smijeh, zatim fascinaciju i zanos, a na kraju užas i potresenost, ali na način koji smatram dragocjenim i mudrim. Laibach nam ne dopušta da ostanemo na distanci od teških tema, nego nas uvlači što bliže može. Tako i treba. Kako je moja glavna vokacija (i ljubav) književnost, Laibach me svojim mudrim, okrutnim i grotesknim humorom podsjeća na djela Franza Kafke i na kratke priče američke autorice Flannery O'Connor. Nije lako ući u njihovu mračnu pećinu, ali tko skupi hrabrost i uspije izaći, neće to nikad zaboraviti.