Dolazak glumca Keanua Reevesa s bendom Dogstar na zagrebački INmusic nekima je, a pogotovo medijima, bio važniji od cjelokupne i odlične festivalske postave izvođača ove godine. No, bilo bi pretjerano promatrati Keanua Reevesa kao glazbenika, tj. bas-gitarista, jer njegov bend nije posebno zanimljiv, ali je zanimljiv Keanu koji na četiri žice bas-gitare opušteno radi ono što mu se očito sviđa, barem nekoliko tjedana u godini kad ne snima filmove nego je na turneji s bendom.
U svakom slučaju Keanu Reeves čini se kao normalnija pojava od Johnnyja Deppa koji je izgleda zamijenio filmski za stvaran život i zadnjih godina s gitarom na pozornici glumi kapetana Jacka Sparrowa iz filmova o piratima s Kariba i živcira sve oko sebe. Pa i poklonike pokojnog Jeffa Backa s kojim je bio na zadnjoj turneji i snimio album, ali mi je prijatelj rekao da je, srećom, Depp na koncertima svirao kratko i samo u jednom segmentu Beckova koncerta.
Pa tko je onda bolji ili lošiji muzičar, “matrix” Keanu Reeves ili “pirat” Johnny Depp? Reeves se na Jarunu učinio kao normalan dečko koji maniristički, ne baš kreativno, ali čvrsto, svira bas-gitaru i jedino mu je važno uživati u dječjim radostima, te maknuti od sebe hollywoodski glamour i sjaj koji ga prati. Crna majica, par riječi u mikrofon sa zahvalama publici što ih je došla gledati i po kiši, sa sviješću da bi bez njega na Jarunu bilo prisutno puno manje ljudi, bilo je dovoljno. No, kakvog smisla ima razglabati o tome da je između albuma Dogstara “Happy Ending” iz 2000. i novog “Somewhere Between the Power Lines and Palm Trees” prošlo 23 godine? Ako to nije dokaz kampanjstva i preotimanja svjetla pozornica glazbenicima koji svakodnevno žive za to što sviraju, onda ne znam što jest. Ukratko, glazbena karijera Keanua Reevesa o kojoj se toliko govori zapravo ne postoji ili nije uopće bitna.
Johnny Depp slična je priča i jedno od većih razočaranja nekad mi omiljenog glumca. Očito je Depp, nakon što je za potrebe filma skinuo scenski imidž Keitha Richardsa i bio narator audioizdanja njegove autobiografije “Život” (“Life”), pomislio da i sam može biti rock-zvijezda. Ali je pogriješio. Nakon očajnog benda Hollywood Vampires – zbroja svega što ne želite čuti od hollywoodske vrhuške sa Sunset Stripa – rezultat takvih namjera bio je i prvi zajednički studijski album gitarističke legende Jeffa Becka i glumačke zvijezde koja je prije toga pobijedila u sudskom sporu pred američkim sudom, ali je prije toga izgubila na britanskom, sa zaključkom da je tukao bivšu suprugu, glumicu Amber Heard.
Rezultat je bio slab, a osim dvije nepotrebne autorske pjesme Deppa, pjesme s Deppom na vokalima bile su prilično stereotipne i otprilike su se služile losangeleskim šminkerskim hard rock/industrial kičem poput obrade “The Death and Resurrection Show” Killing Joke i vlastite, agresivne “Sad Motherfuckin’ Parade” koje su previše zvučale kao Deppova osveta nakon spomenutog sudskog spora. Balade su bile posebno tragična priča, jer samo bi se samoubojica odlučio pjevati Marvina Gayea (“What’s Going On”) ili Smokeya Robinsona i Miracles “Ooo Baby Baby” i ispasti bezličan poput Deppa.
Obrada “Venus in Furs” Velvet Undergrounda s temom sadomazohizma i dominacije djelovala je kao mučni šminkeraj nakon spomenutog sudskog spora, a vokalom i glazbom potpuno je izgubila Lou Reedovu dimenziju pjesme. No, nije problem bio samo u tome samo što se nije mogao promatrati mimo sudske agonije. Pjesme su zvučale kao dramaturški loše postavljena predstava u kojoj je završna “Isolation” Johna Lennona opet pokazivala pretencioznog Deppa kao narikaču nad vlastitom tužnom sudbinom, a govorimo o bogatoj i slavnoj zvijezdi koja bi htjela glumiti rock-pjevača.
Deppova “This Is a Song for Miss Hedy Lamarr” bila je posveta nekadašnjoj legendarnoj glumici i izumiteljici, ali, kako je netko primijetio, teško se bilo oteti dojmu da današnje glumice poput Amber Heard ne prolaze tako dobro u Deppovu životu. Sve fskupa djelovalo je kao umjetni spoj Deppovih demo snimaka i restlova Jeffa Becka s nekog drugog sessiona.
No, karizma, kao i očigledna medijska privlačnost Reevesa i Deppa, radnika naviklih na scenu, učinili su pogodne kandidate za glazbenički posao, kao što su i mnogi glazbenici pokazali da mogu biti sposobni ili loši glumci naturščici.
No, to je neka druga i duga priča, iako bi se letimičnim pregledom dalo naslutiti da su rock-zvijezde bolji glumci nego što su hollywoodski glumci dobri glazbenici. Na završno pitanje što zapravo treba glumcima da postanu autentični glazbenici, ili obrnuto, odgovor je jednostavan; u oba slučaja višak “karaktera” i talenta, a manjak glumatanja omogućuju bolju početnu poziciju. Mada, kako vidimo iz navedenih primjera, može se to i odglumiti do neke mjere.
