Nažalost, moramo odgoditi 57. Goranovo proljeće, ali proslavit ćemo proljeće i poeziju makar s odgodom, poručili su organizatori najuglednije pjesničke manifestacije u Hrvatskoj. Hrvatski pjesnik, prozaik, kritičar, urednik, esejist i antologičar Miroslav Mićanović tako neće na prvi dan proljeća u Lukovdolu primiti Goranov vijenac kao nagradu za životno djelo koju su u prošlosti dobila brojna velika imena hrvatske poezije. Mićanović se poezijom na razne načine intenzivno bavi gotovo četiri desetljeća, a jedan je od najboljih poznavatelja i promotora hrvatske pjesničke scene. Iako je itekako zauzet promocijom tuđih autorskih opusa, ipak mu ostaje vremena i za pisanje vlastitih pjesama, ali i kratkih priča za koje je nekoliko puta nagrađen na Večernjakovu natječaju za kratku priču Ranko Marinković.
Poeziju pišete dugo, ali objavili ste relativno mali broj zbirki, s dugim pauzama između pojedinih knjiga. Znači li to da dugo u sebi brusite svoju poeziju ili ste prekritični?
Kad me nazvao prijatelj i pjesnik Krešimir Bagić, provjeravajući godine izlaska mojih knjiga, iznenadio sam se koliko imam nepouzdan uvid u vlastitu bibliografsku kronologiju. Knjige su vjerojatno jedan od sretnijih načina predstavljanja jer mi smo pisanjem u neprestanom traženju vlastitog mjesta, vlastitog glasa, ali nije li tako i u životu? Hoću reći da knjige nastaju i objavljuju se na različite načine, neke od tih potreba teško da možemo razumjeti, ali one jesu uvijek dio radosti i sumnje, očekivanja odgovora na možda još nepostavljeno pitanje. Imao sam sreću da su moje knjige objavljivane na nagovor i na poziv jer, kolikogod su pisane iz osjetljivosti, odsutnosti, imale su generacijsku i izdavačku potporu. Nisam prekritičan, ali svaki rukopis koji sam predao izdavaču nije trebao ispriku za neučinjeno, jer bih učinio najviše što se moglo, u skladu s vlastitim snagama. Naravno, ne govorim da su zbog toga te knjige bile bolje, ali u njima jest upisano ono što sam radio, mislio, što me uzbuđivalo i što mi je bilo važno.
Mislite li da je Goranov vijenac najveće priznanje koje u Hrvatskoj može dobiti neki pjesnik?
Goranov vijenac je važno priznanje, smijem to reći ako mislimo na one koji su ga dosad dobili. Međutim, književna priznanja i nagrade trebaju svoj stvarni čitateljski kontekst, književno-kritičku pažnju, izdavačku potporu i knjižarsku mrežu. Svojim sadržajima i idejama poezija ne mora i ne treba biti nužno upućena na ono što je društveno nosivo, prihvatljivo, ali ona uvijek ima taj nužni, subverzivni potencijal. I kad govori o drugom, ona je upravo zbog toga važna, jer stvara prostor mogućeg, drukčijeg, svijeta, opskrbljuje naše gledanja, stvara uvide i osposobljava nas da preživimo ono što od nas odustaje, što nas napušta. Propitujući što je „stvaralački čin“, Deleuze kaže da se prema idejama treba ophoditi kao prema nekoj vrsti potencijala, koji su već upleteni u ovaj ili onaj modus istraživanja. Započnemo s priznanjem, a dođemo do ideja i potencijala, zapravo do (pjesničkog) jezika! Goranovo proljeće godinama stvara i otvara prostore za prisutnost poezije, s mladim i starijim pjesnicima, domaćima i gostima, ostvaruje ponekad nevidljive veze, važne kontakte za dolazak različitih, ali potpomaže i našu, ne samo pjesničku, prisutnost u drugim jezicima, kulturama.
Osim što pišete pjesme, vi ste i književni kritičar i antologičar. Nije li sve to pomalo shizofrena pozicija?
Riječ je o neprekidnom, stalnom čitanju drugih pjesnika, autora, sebi bližih i, što je daleko važnije, sebi dalekih, drukčijih i stranih. Uvijek smo u procesu vrednovanja i preuzimanja, usavršavanja i provjeravanja, jer jedino na takav način možemo misliti i pisati. Slamnig bi to nazvao disciplinom mašte. Kritika je subjektivan, iznimno osjetljiv posao, radim ga zagovarajući druge autore i njihove poetike, doživljavam ga kao dijalog, susret s drugim znakovima pored puta, pitajući se što je put i što je pored. Antologija “Utjeha kaosa”, kako sam već u povodu njezina izlaska rekao, nije mišljena kao ulaznica u vječnost koje, uostalom, nema. Moji izbori drugih pjesnika upravo su to – utjeha kaosa – predah, traženje za sebe i za ponekog čitatelja. Osmišljavam ulaze i izlaze iz jednog trenutka, vremena, koji će možda nekome otvoriti vrata za drugog pjesnika, pjesmu. Možda je to previše pomirljivo, ali svjestan sam i da je svaki izbor, kako god bio upućen ili argumentiran, uključivanje i isključivanje. Pametan se čovjek zbog toga može pitati zašto da to radi i što mu to treba. Ali ne moramo sve svoje odluke domisliti i završiti, ostavimo sebi i poneku zabludu, grešku.
U obrazloženju nagrade rečeno je da vaše pjesništvo hrvatsku kulturu čini boljim mjestom za život. Je li to kompliment ili se tu krije neka zamka?
Uvijek se krije zamka, ali to shvatimo kad smo već u nju upali. Tekst obrazloženja zagrijan je za moju poeziju i daje joj na važnosti, čita je i vidi njezinu prisutnost u određenim društvenim i političkim kontekstima. Podržavajući moju potrebu da jezik vratim običnoj upotrebi, upućuje na dva za mene važna mjesta, postupka: događanje poezije između wittgensteinovske „jezične igre“ i „svijeta teksta“, na što s pravom dodaje u mojoj poeziji toliko važan prostor „zavičaja, ljubavi, smrti, siromaštva, sjećanja, melankolije, nostalgije, intimnosti, gubitka, a uvijek s umnoženim referencijama na film, književnu tradiciju, medijsku stvarnost i popularnu kulturu“. U čemu je zamka? Ono što je za kritičara, čitatelja opisivo, što se razaznaje, što je ponovljivo, ono od čega vaša poezija živi, istodobno je i njezino „slabo mjesto“, opasan prostor ponavljanja, predvidivosti. Ali s tim se moram nositi, biti svjestan prolaznosti i uzaludnosti svakog nastojanja, koje je promjenjivo i prolazno kao dvorci koje kad svi odu vjetar raznosi na pijesku.
Znate li svoje pjesme napamet?
Ne znam ih napamet. Moje pjesme nastaju na putu od glasa do znaka, do jezika, a sve se na tom putu promijeni. Nerijetko se iznenadimo kako drugi čitaju, doživljavaju pjesmu, ali tu su prava i vlasništva podijeljena i sva su naknadna čitanja i tumačenja dobrodošla. A tko bi to onda mogao zapamtiti i ponoviti. Uvjeren sam da to nepamćenje od riječi do riječi jest sloboda pjesme i onda neka tako ostane.
Kada ćete napisati roman?
Nerijetko mi se dogodi da moji prijatelji žale što ponešto od moga pričanja, različitih zgoda i dogodovština, smijeha i zaborava, veselosti ironije i samoironije ne nalaze u pjesmama, pričama koje pišem. Zabune se nastavljaju i s mojim knjigama, nepoznate žene nazivaju Meandar i pitaju imaju li obrt za pranje perja, uključuje li osim perja nešto drugo i koliko to onda košta. Kratke priče iznimno su iskustvo planiranja, fokusiranja na događaj, koji može biti prešućen i nestvaran, ali sve u njezinoj jednostavnosti i posebnosti koja govori o jednostavnosti stvarnosti i začudnosti pričanja. Prešućujem pitanje i pitam: A zašto roman? Zbog očekivanog zanimanja društva, zbog onoga što nam donosi njegovo vrijeme i likovi koje tek moramo prizvati, okupiti i vratiti na mjesto odakle su došli. Dakle, roman, zašto?
Hoće li na kraju koronavirus ispasti jači od poezije i Goranova proljeća?
U knjizi pjesama Jedini posao jedna od opsesivnih tema je voda. Brinući se o lirskom, pamćenju i glasu, nisam ni pomišljao da će se u prostoru kojim se ona bavi dogoditi poplava i da zapravo bilježim ono što je za poeziju već prošla budućnost. Evo nas u procijepu između biologije i kulture i u skladu s tim, bez obzira na viruse, 21. ožujka 2020. godine osvanut će prvi dan proljeća. Misleći na S. Sontag, koja se zalaže da bolest motrimo izvan njezina metaforičnog okvira, smijemo reći da je poezija jača od koronavirusa. I ne samo od njega!