Tog 16. lipnja 1960. na premijeri “Psiha” u New Yorku publika je zanijemila i više se nitko nije tuširao s jednakim guštom kao samo dan prije. Reklamna kampanja koju je osobno smislio redatelj filma Alfred Hitchcock pozicionirala ga je kao najjeziviji horor svih vremena, što se 60 godina kasnije pokazuje kao apsolutni pogodak.
Kritičari su bili podijeljeni u sudovima, no odjek filma u kinima bio je tako sjajan da se film pretvorio u fenomen i dobio četiri nominacije za Oscara, među ostalim i za režiju. Hitchcock, kao najbolji redatelj svih vremena, Oscara ipak nikad nije dobio, a njegov manijakalni lik Normana Batesa i danas je na drugom mjestu najefektnijih filmskih zlikovaca, odmah iza Hannibala Lectera (odglumio ga je Anthony Hopkins koji je, paradoksalno, Hitchcocka glumio i u biografskom filmu iz 2012.).
Priča “Psiha” adaptacija je romana Roberta Blocha o kojem je Peggy Robertson, Hitchcockova asistentica produkcije, pročitala pozitivnu kritiku i knjigu pokazala Hitchcocku. Otkupio je prava na nju za 9500 dolara i navodno naredio Robertson da kupi sve primjerke knjige da bi kraj filma ostao iznenađenje. Radnja se vrti oko sudbine Marion Crane (Janet Leigh), tajnice koja, nakon što poslodavcu ukrade 40.000 dolara, bježi vozeći u noć na susret s ljubavnikom. Tijekom oluje stiže u sablasni motel koji vodi poremećeni taksidermist Norman Bates (Anthony Perkins) pod snažnim utjecajem “dementne majke”.
Slijedi njezino, prema mnogima najjezovitije ubojstvo pod tušem, s mnogo krvi na bijelim kupaoničkim pločicama. Ubojstvo Marion Crane ključni je trenutak filma i jedna od najpoznatijih filmskih scena uopće. Traje svega tri minute, u nju je uključeno čak 50 rezova, a snimana je iz 77 različitih uglova od 17. do 23. prosinca 1959. Kombinacija krupnih kadrova i njihova kratkog trajanja čini scenu subjektivnijom, a tehniku je Hitchcock opisao kao “prijelaz opasnosti s ekrana u gledateljev um”. Mit koji se često može pročitati, a odnosi se na tu scenu, jest da je Hitchcock koristio ledeno hladnu vodu da bi vrisak Leigh zvučao realističnije. Glumica je to opovrgnula ističući da je bio velikodušan s toplom vodom.
Nitko dotad u Hollywoodu nije eliminirao najpoznatije glumačko ime odmah nakon polovice filma. Tada vrlo popularna Janet Leigh na kratkoću svoje uloge nije imala prigovora. U konačnici, za nju je nominirana i za Oscara, i to jedini put u karijeri.
Do tada nije bio običaj ni da se uloga podudara s privatnošću glumca. Naime, Hitchcock za ulogu Batesa sigurno nije odabrao Perkinsa na osnovi prethodnih uloga stidljivog momka. Drži se da je redatelj znao nešto o Perkinsovu dvostrukom životu koji je od javnosti krio homoseksualnost i sklonost prema grubom seksu.
Osim toga “Psiho” je prvi hollywoodski film u kojem je pokazana zahodska školjka, što pokazuje i stanje represije Amerike krajem 50-ih, a briljantnim smislom redatelja za povezivanje paranoje, voajerizma, nasilja i roditeljskog utjecaja, film postaje rodonačelnik žanra psihološkog trilera.
Hitchcock je “Psiho”, koji dolazi nakon njegovih hitova kao što je bila “Vrtoglavica”, odlučio snimiti brzo i s budžetom od svega 800.000 dolara što je bilo malo čak i za standarde 60-ih godina. Ponudio je i osobno financiranje filma za snimanje u Universal-Internationalu, bude li ga Paramount distribuirao, a smanjio je i svoj redateljski honorar od 250 tisuća dolara za 60 posto vlasništva nad filmskim negativom.
Zbog uštede snimljen je i u crno-bijeloj tehnici. Snimanje je trajalo od 11. studenog 1959. do 1. veljače 1960., počinjalo je svakog dana ujutro, a završavalo u 18 sati, četvrtkom ranije jer su Hitchcock i njegova žena imali tradiciju odlaska na zajedničku večeru. U odnosu na uloženo, zarada od 32 milijuna dolara bila je golema pa je, gledajući financijski, “Psiho” Hitchcockov najuspješniji film.
Poznat po cameo-ulogama, imao ih je 40 u 40 filmova koje je režirao, Hitchcock se i u “Psihu” pojavljuje u njegovoj šestoj minuti s bijelim šeširom Stetson, dok pokraj njega prolazi Janet Leigh. Film je i danas predmet analiza. Učinio je to i slovenski filozof Slavoj Žižek u čijoj interpretaciji podrum Normanove kuće predstavlja “id”, “ego” je prizemlje, a “superego” je prvi kat na kojem je živjela Normanova majka. Mnogi su film pokušali kopirati, dobio je niz nastavaka i serija, ali ništa nije nadmašilo original. Filmom su postavljena nova pravila, mladim redateljima dan je primjer nužnosti rušenja dotadašnjih ograničenja industrije i ostao je najveći dragulj Hitchcockove karijere.
