Pompeji su jedan od povijesnih lokaliteta koji ne prestaje buditi ljudsku maštu. S pravom, tragičan nestanak rimskog grada podno Vezuva jedan je od najupečatljivijih događaja u ljudskoj povijesti.
Kako se moglo dogoditi da ljude erupcija zatekne praktički u svakodnevnim aktivnostima i zašto su tako dugo ostali skriveni ispod naslaga stvrdnute lave? O Pompejima smo razgovarali s britanskom povjesničarkom i velikom popularizatoricom povijesti Bettany Hughes. U nizu povijesnih emisija i serijala povjesničarka se bavila različitim temama iz različitih povijesnih razdoblja.
No, već 16. rujna na kanalu Viasat History počinje njezina nova emisija “Pompeji: odbrojavanje do katastrofe” u kojoj se Hughes bavi događanjima u posljednjih 48 sati života u Pompejima, sve do same erupcije. Tako smo imali rijetku priliku o kultnom arheološkom nalazištu razgovarati izravno s poznatom britanskom povjesničarkom i arheologinjom.
Ima toliko zanimljivih lokaliteta u svijetu, ali Pompeji imaju tu jednu posebnu privlačnost? U čemu je po vama tajna baš tog lokaliteta?
Tako je, i ja mislim da je nešto čarobno u Pompejima, posebice razina sačuvanosti cijelog grada. Pogotovo je to impresivno sada kada sve možemo razgledati dronovima pa se doista stekne dojam da je to bio jedan vrlo živ grad, i to najviše zato što se erupcija dogodila takvom brzinom da je okamenila život u konkretnom trenutku, i bogate i siromašne. Zapravo je to kao jedan kadar, fotografija života u rimskom gradu. Isto tako sigurno je da nas je ta prirodna tragedija sve dotaknula na poseban način, pobudila je u nama emociju prema tim u prošlosti stradalim stanovnicima koji su živjeli mirne i jako uspješne živote u malom obalnom gradiću, a onda im je sve to odjednom oteto. Kad je riječ o Pompejima, naš je povijesni interes povezan s emocijama.
U ožujku i travnju provedeno je novo istraživanje. O čemu je riječ i što ćemo vidjeti na malim ekranima?
Ono što je novo svakako jest što su ta tijela zarobljena u gipsu odnesena u bolnicu koja je izvan nalazišta. To znači da smo ih mogli pregledati i prvi put doznati je li riječ o muškarcu ili ženi, djetetu ili odrasloj osobi, pobliže ih upoznati kao ljudsku jedinku. Riječ je o intimnom pregledu posljednjih ljudi koji su umrli u tom gradu. Tehnologija nam je u tome jako pomogla, koristili smo MRI skenere. Isto tako, bili smo prisutni pri iskopavanju dijela koji izgleda kao robovska četvrt, dakle jedne velike i lijepe kuće. Treba se sjetiti i onih koji su bili na samom dnu rimske društvene ljestvice, to društvo ne bi moglo funkcionirati bez golemog broja robova. A oni u toj kući leže praktički u oborima, bez prostora, bilo je jako dirljivo vidjeti taj prizor i velika privilegija biti tamo kada je mjesto otkriveno.
Serija će pokazati i kako je izgledao život u Pompejima, što su njegovi građani jeli, primjerice. Hoćemo li do kraja vidjeti još takvih detalja?
Mislim da je vrlo zanimljivo da su uživali u istim zadovoljstvima kao i mi danas. Voljeli su se družiti navečer, kartati, piti, ići van i posjećivati prijatelje, birati novu odjeću i nakit. Ima tako nešto u njihovim životima što ih čini vrlo bliskima nama. Kada im se katastrofa počela događati, okupili su se da bi pokušali riješiti problem u kojem su se našli. Mislimo da je to mjesto bilo gradsko kazalište. Vjerojatno bismo i sami isto napravili da se danas nađemo u takvoj situaciji. Nije teško povezati se s Pompejima i nakon tisuća godina.
S kojim su se drugim kulturama susretali Pompejci?
Riječ je o početku najveće slave Rimskog Carstva koje će u jednom trenutku kontrolirati petinu svjetskog stanovništva, a Pompeji su izuzetno dobro povezani i s kopna i s mora. Tako je vrlo vjerojatno da je to bilo jedno kozmopolitsko središte. Pronašli smo kipove indijskog boga, odjeću iz Indije i sa Šri Lanke, dragulje i zlato s Bliskog istoka. Kada su Pompeji živjeli, mislim da su obilježja života u njima bile multikulturalnost i mješovitost. Sigurno je lako bilo dobiti osjećaj širine koja je sezala i preko horizonta.
U kontekstu Pompeja često se spominje seksualnost. Ako se ne varamo, bila je i jedna izložba koja se bavila samo seksualnošću u Pompejima.
Svakako je zanimljivo da su kod Rimljana posvuda prizori seksa. Ima puno falusnih simbola, često ih se koristilo i kao simbole sreće. Imali su i lampe i fenjere. Tako je vjerojatno i u Pompejima posvuda bilo falusa. Ali imali su malo drukčiji pristup seksu, bili su manje gadljivi i puno izravniji nego mi danas. Njima je to bio normalan dio života. Tijekom iskapanja shvatili smo da je mnoštvo ljudi umrlo jako mlado. Tako da, kada ste živjeli, živjeli ste punim plućima. Iako sve to nama djeluje šokantno, sve je to, pa i seks, bilo samo normalan dio njihovih života.
Znamo li onda na kraju što se zapravo dogodilo, zašto su ljudi ostali tamo? Zašto ih je erupcija uspjela tako iznenaditi? Tisuće su ostale ispod lave.
Točno, a moglo bi ih biti i puno više nego što mislimo jer još nije otkopano 30 posto grada gdje bismo mogli otkriti još ljudskih ostataka. Mislim da ih je zapravo koštala navika jer su živjeli u seizmički aktivnom području u kojem je stalno bilo podrhtavanja tla i potresa pa im to nije bilo nešto novo. Jedan jaki dogodio se 62 godine prije nove ere, ali vulkan nije erumpirao pa vjerojatno to nisu očekivali ni sada. Očito je da to nije bilo nešto što nisu osjetili i prije pa su tako i tog dana većinom ostali u gradu. Ali žestina erupcije, a govorimo o temperaturama između 300 i 350 Celzijevih stupnjeva, piroklastičnoj masi koja juriša brzinom od 100 km/h, eksplozijama koje tresu i nebo i zemlju, iznenadila ih je, nitko tome nije mogao pobjeći. U tom trenutku zavladala je apsolutna moć vulkana u kojoj su mnogi izgubili živote. Pobjegli su oni koji su bježali odmah, kada je bilo jasno da će se nešto dogoditi, a to su uglavnom bili oni bogatiji s lakšim pristupom vozilima koji su imali neki drugi ili treći dom. Tko je čekao zadnja dva dana, nije se izvukao. Računamo da je katastrofi umaklo oko tri tisuće ljudi.
Ali ta seizmička aktivnost danas je prijetnja ruševinama koje je zbog nje teško čuvati. Poznato je da se urušila gladijatorska kuća.
Tako je, zemlja se doista pomiče, vulkanski su nanosi vrlo nestabilni. Klimatske su promjene donijele česte i jake kiše koje izazivaju odrone. Jako je teško sačuvati lokalitet i, kao što ste i sami spomenuli, već se srušila gladijatorska kuća. A situaciji ne pridonosi 2,6 milijuna posjetitelja svake godine što je opet poseban izazov. Zbog toga se u projekte očuvanja uključuju vodeći svjetski znanstvenici.
Što je bilo najuzbudljivije što ste pronašli u Pompejima?
Svakako mogućnost da vidimo što je u kalupima oko tijela. Nikada do sada to nije učinjeno. Biti među prvim ljudima koji će vidjeti tko su bili ti ljudi napeto je, atmosferu možete rezati nožem. Nikada u svojem radu ne gledam na ljudske ostatke samo kao na ostatke, već kao na ljude koji su nekada imali život. Zaplakala sam pred kamerama prvi put kada je pronađeno tijelo desetogodišnjeg dječaka koji se borio da se popne na stolac da bi dohvatio roditelje i nije u tome uspio. Osim što su povijesni lokalitet, Pompeji su i mjesto emocija.
Postoji li išta slično u svijetu?
Postoji. Grad Akrotiri na Santoriniju je sličan. To bi bilo nešto kao Pompeji iz brončanog doba. Uvijek je nevjerojatno zanimljivo u povijesnoj znanosti što ne znate koje vas otkriće čeka iza ugla. Tako me moja sljedeća avantura vodi u Egipat, tamo ću provesti cijelu jesen i istraživati nove lokalitete. Možda i tamo pronađemo nešto slično Pompejima.
Profesorica je bila tamo pa zna....