Britanska autorica Bernardine Evaristo (rođena u Londonu 1959. godine) prošle je godine podijelila znamenitu Bookerovu nagradu, i to s kanadskom kolegicom Margaret Atwood, te dobila iznimnu međunarodnu pažnju. Njen nagrađeni roman “Djevojka, žena, drugo” nedavno je na hrvatskom objavio Profil u prijevodu Davorke Herceg-Lockhart, a knjigu je uredila Alica Gracin. S Bookerom ili bez njega, riječ je o odlično osmišljenom i napisanom romanu koji svakako treba pročitati. Iako piše o teškim životnim sudbinama dvanaest Britanki koje su živjele domalo u dva burna stoljeća i imale pretke crne boje kože, bilo iz Afrike, bilo s Kariba, priče Bernardine Evaristo prepune su lucidnog, otmjenog, a opet duboko proživljenog i životnog, krajnje literariziranog humora. Roman počinje pričom o atraktivnoj i buntovnoj lezbijki Ammi čiji se komad “Posljednja Amazonka iz Dahomeja” praizvodi pred biranom, hipsterskom i politički prekorektnom publikom u londonskom Nacionalnom kazalištu smještenom uz rijeku Temzu. Je li Amma prekršila mladenačke ideale dopuštajući da joj se megafeministički komad izvede u najelitnijem, znači i nužno srednjostrujaškom i povlaštenom britanskom teatru? To je tek jedno u nizu pitanja koja otvara ovaj nevjerojatno senzibilan, erotičan i silno razveden roman koji upravo pršti od aktualnosti poigravajući se spolnim i rodnim ograničenjima i slobodama koje su se potpuno otele kontroli.
Roman se stoga može čitati i kao beletristički prilog filozofskim raspravama o krajnjim slobodama ljudske jedinke i njenih stavova o svom spolu, rodu, tijelu, postojanju. Bernardine Evaristo u njemu se poučno i prosvjetiteljski bavi fenomenima kao što su bezrodne osobe u svim mogućim varijacijama, ali pri tome nije militantna ni isključiva. Njeni brojni likovi (dvanaest žena i djevojaka iz raznih krajeva i nevjerojatno različitih karaktera) razvijaju se slobodno i neortodoksno. Njihovi putevi ponekad se isprepleću pa pred kraj romana autorica većinu likova dovodi na hipstersku premijeru u Nacionalno kazalište, iako to i nije vrhunac romana koji je ipak pripao liku Penelope koja je s pomoću modernih alata i nakon melodramatičnih preokreta uspjela saznati tko joj je prava majka, kao u nekom hollywoodskom idealističkom sentimentalnom filmu. Svi su glavni likovi Bernardine Evaristo u ovom romanu mješavina nacija, vjera, rasa, uvjerenja... Većina ih pripada i seksualnim manjinama, pa je “Djevojka, žena, drugo” jedan od romana s najviše lezbijskih likova, iako to nikako nije roman o lezbijstvu, nego prvenstveno roman o ljudskim bićima koja su drugačija, i to po nekoliko svojih karakteristika, što im često komplicira život. No to ih nikako ne čini drugorazrednim osobama koje nemaju pravo na uspjeh čak ni u najkonzervativnijim društvima pa se, eto, mogu domoći čak i praizvedbe u najuglednijem britanskom kazalištu, i to s temom koja bi još prije stotinjak godina bila nagrađena kaznenim progonom i sveopćim građanskim prezirom, a danas je postala opće mjesto kulturnoga života i društvene samospoznaje. Razvija li se društvo možda prebrzo? Mogu li baš svi ljudi pratiti taj razvoj u kojem je, naočigled, sve dopušteno, pa čak i poželjno? I postoje li uopće granice do kojih će državna, a onda i društvena uređenja tolerirati ljudsku, na mahove neobuzdanu i nekontroliranu potrebu za ljubavlju, seksom, druženjem, uspjehom...
Od svih živopisnih likova Bernardine Evaristo koji suvereno portretiraju današnjicu u kojoj živimo, osobno mi je najdraži onaj ostarjele Hattie, snažne starice koja je vjerna farmerskom načinu života i koju je život natjerao da se ponaša kao muškarac. A ona je u dubini svoje duše žena starog kova, prekaljena heteroseksualka sklona obiteljskim, tradicionalnim oblicima života u kojima je žena prvenstveno majka, i to majka koja se žrtvuje za sve i sa svime što posjeduje. Njeno majčinstvo i briga za potomke, a onda i za svijet u cjelini, na kraju je ipak nagrađeno – zagrljajem s izgubljenom kćeri koja joj je bila oduzeta jer je zatrudnjela i neudana i premlada. Ljubav se itekako isplati, kao da nam optimistično poručuje Bernardine Evaristo, književnica čije je vrijeme konačno došlo.