Ove godine objavili ste dvije knjige. Zbirku eseja “Dođi, sjest ću ti na lice” i zbirku priča “Sladostrašće”. Jesu li erotizirani naslovi mamac za potencijalne čitatelje?
Nisam pobornica bombastičnih, vulgarnih naslova iza kojih ne stoji ništa osim autorove želje da privuče čitatelje koji bi ga inače u širokom krugu zaobilazili. Doduše, češće na njih nalijećemo u hrvatskim medijima nego u književnosti. Oba su moja naslova vrlo konkretno vezana uz tekstove objavljene u knjigama. Seks i pornografija teme su o kojima često pišem. Mislim da bi prema čitateljima puno nepravednije bilo knjige nasloviti neutralno i prijetvorno, na primjer, „Naše mame“ i „Kava s Asjom“. Tek bi onda bili zgroženi i osjećali se prevareno. Zbirka „Sladostrašće“ nosi naslov po karlovačkom zabavnom parku koji spominjem u jednoj od priča, ali i po temi sladostrašća koju sam provukla kroz sve što sam u toj knjizi napisala. S knjigom eseja „Dođi, sjest ću ti na lice“ isti je slučaj. Knjiga je dobila naslov po tekstu koji sam svojedobno objavila na portalu Muf, a u njemu se bavim torijevskom cenzurom pornografije. Ne znam koliko je ljudima cenzura erotična. Nekima sigurno jest.
Mislite li da bi se “Sladostrašće” moglo nazvati i romanom?
Nipošto. Trenutačno živimo u diktaturi romana. Svi odmah žele napisati roman, možda zato što romanopisac uživa određeni ugled koji pjesnici, kratkopričašice, esejisti i dramaturginje nemaju. Najviše se para daje romanopiscima, tu činjenicu također ne smijemo zaboraviti. Čini mi se ponekad da bi naši književnici i poslovicu najradije romansirali. Postoje, naravno, iznimke poput Luke Bekavca, Dubravke Ugrešić, pokojne Daše Drndić. No hrvatski pisci kojima je roman doista autorski neophodan po meni su rijetkost. Kratka forma, uostalom, postoji s razlogom. Roman nije književna vrsta koja odgovara svima i ne možemo svaku ideju utrpati u njega. Znam odlično svoja pripovjedačka ograničenja i žanrovske sklonosti. Ja jednostavno nisam romanopisac niti to želim biti. Ideje, uostalom, diktiraju tekst. Trenutačno nemam nijednu koja bi tražila stotine i stotine stranica da je izrazim.
Danas su itekako popularne autobiografske proze. Što mislite o takvoj literaturi?
Treba odmah povući crtu između autofikcije i autobiografije. Volim čitati autofikciju, dnevnike i pisma. Kad je autobiografska proza u pitanju, tu sam podijeljena jer pisci katkad autobiografske elemente koriste isključivo da bi manipulirali emocijama svojih čitatelja. Svi književnici lažu, ali puno su mi draži oni koji se ne pretvaraju da pišu duboku i traumatičnu istinu o vlastitom životu. Sama nisam sklona pisati o sebi. Ima puno zanimljivijih stvari u životu i uvijek me iznenadi kad, pored sveg tog tematskog bogatstva u svijetu, pisci idu nenadahnuto pisati o tome što im je mama rekla davne 1985. godine dok su prostirali šugaman na plaži. Koga uopće briga?
Vaša prva zbirka priča “Mars” objavljena je u SAD i osobno ste je predstavili američkoj publici. Kakva je to publika?
Vrlo usredotočena na tekst. Ljudi su čitali „Mars“ i onda htjeli sa mnom razgovarati o pojedinim pričama i likovima. Nitko nije obraćao pozornost na mene, samo su priče bile važne. Samo moj pripovjedački glas. Moram priznati da je to iznimno laskavo iskustvo za nekoga tko je u Hrvatskoj navikao da se ljudi prvo bave našim životopisima, pa tek onda možda našim tekstom. Amerikanci su znatiželjni i susretljivi čitatelji, barem oni koje sam imala priliku sresti.
Koliko su feminističke teme literarno kurentne u 21. stoljeću?
Književnost nije modna industrija da bismo mogli na takav način pričati o trendovima. Feminizam je već jako dugo aktualan. Stoga bismo prije trebali razgovarati o tome kakvu književnost čitatelji preferiraju danas i zašto im feminizam nije odbojan kao što je možda bio starijim generacijama. Nije stvar u tome da se ja kao feministkinja i književnica borim da izguram van one književne teme kojima nisam osobno sklona, već u tome da u 21. stoljeću čitatelj sam formira svoj literarni ukus, svoje sklonosti. One mu više nisu autoritativno nametnute književnim kanonom. Netko može istovremeno gutati ljubiće i povijesne knjige o Drugom svjetskom ratu. Jedno ne isključuje drugo. Možemo obožavati i Vladana Desnicu i Simone de Beauvoir i pjesnike Dubrovačke republike. Ovo stoljeće daje nam širinu koju prije nismo imali jer nismo mogli samostalno pratiti što se točno objavljuje i čita u svijetu i kod nas. S feminističkim temama ravnopravno se isprepliću ekološke i ekonomske teme, politički feljtoni, ratni i povijesni romani. Feminizam pravi mjesto za sve i suvremeni čitatelji to itekako znaju.
Svojedobno ste istupili iz Hrvatskog društva pisaca. Vjerujete li uopće u strukovna udruživanja?
Vjerujem, naravno, ali ne u onom obliku u kojem ih trenutačno imamo u Hrvatskoj. Zašto bih bila članica društva koje me sutra neće otvoreno zaštititi i boriti se za bolji položaj književnika? Živcira me i tobožnja apolitičnost strukovnih udruženja. Nitko na ovom svijetu nije apolitičan. Ni vi, ni ja, ni čitatelji Večernjeg lista, a bogme ni hrvatski pisci okupljeni oko HDP-a i DHK. Čemu onda pretvaranje i šutnja? Grozno je to što je u Hrvatskoj postalo posve prihvatljivo izbjegavati otvorene sukobe i polemike da bismo onda gajili različite animozitete privatno, drugima iza leđa. Ako se s nekim ne slažem, otvoreno ću to reći. No ako sam okružena kolegama koji kukavički šute i ne žele se zamjeriti drugima, jer će im ti drugi sutra dodjeljivati nagrade, stipendije i tome slično, koja je točno poanta mog udruživanja s njima? Kao autorica od tuđeg kukavičluka nemam nikakvu korist. Ne želim plaćati danak tuđim strahovima. Imam dovoljno svojih.
