Kada je riječ o poetskom ili proznom djelu koje za temu ima rat i ratna stradanja, onda se neminovno nameće ona dvojbena misao Theodora Adorna: Pisanje poslije Auschwitza je barbarstvo. Ugledni njemački filozof ustvari postavlja pitanje smisla književnog pisanja nakon ratnih stradanja s kojima je svijet bio suočen, posebno sa strahotama logora. Postoji razumijevanje za takvu Adornovu tvrdnju, ali ne i odobravanje.
Iako crnogorski književnik Jevrem Brković nije replicirao Adornu, izrekao je neporeciv stav o nužnosti književnog kazivanja u svakom vremenu: “Najbolja strana ovog knjiženog djela (‘Smrt je uvijek u modi’) u tome je, što u njemu nema ni trunke povijesti, ali je zato, u ovom romanu, koncentrirana sva povijest o našem (crnogorskom) sramnom pohodu na Dubrovnik 1991. godine. Ova je knjiga neophodna svima na ovim prostorima... da konačno netko kaže: Ja sam kriv, a ne onaj drugi. Stoga ova knjiga zaslužuje da prijeđe granice Crne Gore i da bude prevedena.”
Dakle, tu nužnost književne riječi potvrđuje knjiga kao i ukupna literatura, proza i pjesništvo, koji su za temu imali upravo ratne strahote, bespoštedna razaranja i smrt. Pisanje po sebi ne može biti niti jest barbarsko jer, baveći se barbarskim motivima, ona, književnost, uvijek je na strani dobra, afirmacije i apostrofiranja humanih vrijednosti. Danilo Kiš čak je smatrao da će odgovornost jednog pisca “biti odmjeravana u prvom redu u odnosu na njegov stav prema stvarnosti logora”.
Svako ratno vrijeme neminovno donosi patnje i stradanja. Nažalost, devedesete godine prošlog stoljeća na prostorima bivše Jugoslavije pokazale su sve strahote koje ratni sukobi mogu proizvesti. Razaranja, progonstva, logore, ubijanje. Svjedoci smo da je Crna Gora u tim godinama ispisala mračne stranice svoje suvremene povijesti kada su postrojbe JNA i dobrovoljački srpsko-crnogorski odredi razarali Konavle i Dubrovnik.
Da muze ne šute kad topovi govore, u tim teškim godinama stradanja dokazuju pjesme Jevrema Brkovića “Dubrovniče, oprosti” i Vite Nikolića “Noć s Dubrovnikom”. Od tih mračnih devedesetih godina prošlo je mnogo vremena. Crnogorski pisac, novinar, scenarist i glumac Mihailo Radojičić Shok nosio je u sebi, kako je rekao “dvadeset pet godina, kao biljeg na duši” tu sramnu i tragičnu istinu o agresiji na susjednu Hrvatsku, što je rezultiralo njegovom knjigom, romanom u kraćoj formi intrigantnog naslova “Smrt je uvijek u modi”. Ovaj je potresni narativ tako strukturiran da kroz sudbinu glavnog lika, tragične mlade osobe, raspete u svojoj nutrini zbog okolnosti u kojima se našao, daje cijeli spektar društveno-psiholoških fenomena koje je upravo književnost sposobna svojim izražajnim medijem pretvoriti u uvjerljivu sliku nemilosrdne ratne stvarnosti. U tom je smislu književnost “istinitija” od povijesti. Ona tragediju ne svodi na statistiku, nego je personalizira kroz osobno iskustvo aktera drame.
Ta literarna stvarnost kakvu nam sugestivno nudi Mihailo Radojičić pisana je u duhu i dahu njegova načina kazivanja, kratkim rečenicama što sižeu daje poseban ritam i dinamičku koherentnost štiva. Kod njega nema praznog hoda, a to je hod rubom noža i života. Roman se odlikuje i autorovim smislom za ironiju, za otrovnu duhovitost, za inventivnu metaforu, što je uvijek funkcionalno korišteno da bi se podcrtala suština opisanog. U toj kratkoj formi romana s uzbuđenjem pratimo sve činove jedne individualne drame čiji se korijen nalazi u sukobu oca i sina. Otac, Crnogorac, rezervni oficir JNA žrtvuje svoju obitelj u ime “viših vrijednosti”, nažalost tuđeg, import nacionalizma, sudjelujući u agresiji na Konavle i Dubrovnik, ponukanom izvan Crne Gore. Unatoč činjenici da je oženjen Hrvaticom iz Konavala, čija se sudbina s mnogobrojnim drugim sudbinama gubi u metežu progonstva, svoju obavezu rezervnog oficira ne može odbiti u ime vojničke zakletve Titu i domovini, a upravo u ratnom pohodu ruši tu domovinu. Sin uviđa pogubnu stranputicu kojom je otac nakanio nepokolebljivo krenuti. U ključnom razgovoru s ocem sin prijekorno kaže: “Ako to prihvatiš, neka te bude sram za svagda!” Otac odgovorno i vjerno dalje služi svom pozivu. Stoga od sina slijedi ona opaka crnogorska kletva: “Ajde, na zli put poša i od tebe traga ne ostalo.” Tim činom sin proklinje i sebe jer on je jedini nositelj potomstva i nasljednih gena koje ne želi produljiti. Stravično! Otac je u Konavlima činio zlodjela. Pri kraju romana, u neočekivanoj završnici, što konceptu dramske radnje daje poseban učinak, u oporuci snimljenoj na kaseti pred pogrebnim auditorijem svojih suboraca i mještana, očev će glas posmrtno saopćiti: “Na kraju posebnu zahvalnost dugujem vojsci koja mi je dala šansu života, da se iskažem do kraja...” Sin, glavni junak drame, proći će svoj zli put bježeći iz Konavala prema Crnoj Gori kao “ničiji jedinac” i čovjek bez adrese. Taj njegov križni put autor opisuje sugestivnim slikama, kratkim oštrim dijalozima, s preciznim opisima ambijenta s izvrsnim snimkama psiholoških profila likova.
Napeta narativna linija romana poput onog zategnutog konopa o koji je obješeno mrtvo tijelo oca, samoubojice, kojeg na samom početku romana sin nalazi u njegovoj kući pa do počasnog pokopa “slavnog borca”. Radojičić nemilosrdno izražava sav apsurd i licemjerstvo, svu bešćutnost ljudske prirode, ruralnu surovost i prevrtljivost, posebno u odsutnosti pijeteta prema mrtvom tijelu onoga kojeg su njegovi istomišljenici i suborci toliko slavili. Tu je impresivno opisana psihologija raznih tipova, aktera na groteskno ceremonijalnom običaju dvorenja, gdje se žaljenje i tugovanje pretvaraju u dernek nad “herojevim” mrtvim tijelom. “Ovđe se inače tuguje po običaju, a ne po osjećanju”.
Poseban moment u romanu koji pokazuje izuzetan Radojičićev smisao za dramske akcente jest onaj kada prije pogreba u mučnoj tišini očeve kuće sin ostaje sam nad lijesom oca u mrtvačkom kovčegu. Dužnost koju je sin dobio od očevih suboraca da na pokopu kaže nešto za oproštaj s roditeljem, stvara mu mučan nemir. Svjestan je da njegov “otac nije pao od neprijateljske ruke za domovinu, već mnogi domovi od njegove”. Slike opisa predjela gdje se nalazi Š. rodno mjesto oficira, kao da simbolično sugeriraju duševno stanje sina, navješćujući finale tragičnog raspleta. “Noć se ne spušta postepeno. Upadne odjednom u klanac i sve nestane. Tako je pala i na mene. Pritisla me mrakom.” Nijemost i nepomičnost dramske scene s očevim mrtvačkim kovčegom i sinom nad njim autor romana, kao u kakvoj grčkoj tragediji, u kojoj zbor ima ulogu medijatora, kada objavljuje ili komentira događanja na sceni, Radojičić koristi medij televizije koji mu u tom času, kroz “in memoriam” iz druge sobe, govori o ratnim prilikama i “herojstvu” njegova oca kojeg toliko glorificiraju da “ni rođeni sin mu ne bi tako rekao”. Sin gasi televizor. Ne može shvatiti ni prihvatiti činjenicu da njegovi preci s očeve strane i njegovi sunarodnjaci, ponosnog slobodarskog duha u ime slobode atakiraju na domovinu njegove majke, na Gundulićev Dubrovnik koji je uvijek “cvjetao dobrom” i slavio “zlatnu slobodu”.
Sinova se kletva obistinila. Od oca mu nije ništa ostalo osim srama koji kao užasni teret pritiska njegovo biće. Sin ostaje živjeti s teškom dilemom. Svaka solucija za opstanak je neizvjesna i sramna. Od zadatka da nešto kaže nad rakom, da javno iznese ono što misli o ocu nakon grozne spoznaje o njegovim zvjerstvima, upravo će ga očeva posljednja želja osloboditi te mučne obaveze. Pokojnikov glas s kasete, post mortem, na kraju obraćanja suborcima i prisutnima izjavit će zahvalnost: “Jedino, ne hvala, mom sinu jedincu! On zna zašto i zbog čega. Ako je slučajno prisutan, a ne bi trebalo, molim da napusti pogreb iz istih stopa... odmah!” Priznanje, da je sin krivac za očevu smrt se činilo, vojnom režimu, najprikladnijim rješenjem. Tragične i apsurdne okolnosti sina su učinile melankoličnim herojem samožrtvovanja. Taj će “ničiji jedinac” samovoljno odrediti svoju sudbinu kroz vlastito kažnjavanje zbog neoprostivog očevog grijeha, zbog nanesene neizbrisive ljage. Uskratit će sebi potomstvo. Roman Mihaila Radojičića Shoka slika je jednog mračnog vremena, tragično svjedočanstvo koje će generacije suvremenika i onih koji će tek doći osvješćivati i upozoravati da se više nikad ne dogodi ono što mirni i skladni suživot dvaju naroda može pretvoriti u ratni pakao u kojem “osloboditelji”, ubojice i pljačkaši, uvjerljivo igraju svoje ratne uloge. Evo primjera iz romana: “‘Ovo je uloga! I trudim se, i igram je bolje od drugih. Četnik (sam) bez milosti. Po službenoj dužnosti. To se traži. Zaostalost je u modi. Trend je ubiti!’
‘Ubiti, nije baš za trend?’ … Usudih se da zucnem.
‘Jeste!” Smrt je uvijek u modi... kod zaostalih.’”
Suštinu apsurda tako razorenog života iskazuje, u posljednjoj rečenici, sam glavni junak: “Preci kao moj otac ne zaslužuju potomke!” Na promociji romana u Podgorici jedan je pisac ovako reagirao na tu misao: “Možda je to najstrašnija rečenica u suvremenoj književnosti!”