Otkako čovjek koristi vatru, bori se s njom kao s izvorom opasnosti. Zaštita od požara stara je gotovo kao i samo ljudsko poznavanje vatre. Požari koji su nastajali u prirodi neovisno o utjecaju čovjeka bili su stravična prijetnja za ljude i sav život u predjelu zahvaćenom požarom, pa se “zaštita” od požara (bilo prirodnih, bilo nastalih zbog nepravilna čovjekova rukovanja vatrom) javlja već u najstarijoj fazi ljudskih zajednica.
Ideja čovjekoljublja
Ispočetka su ljudi panično bježali od požara jer nisu imali drugog načina da se od njega zaštite ili obrane. Bijeg je uskoro zamijenjen organiziranijim oblikom spašavanja od požara sklanjanjem na prostore bez bujne vegetacije, koja vatri služi kao gorivo, ili čak skakanjem u vodu. Čovjek je biće koje misli, pa se uskoro javljaju i prvi počeci pokušaja da se nekontrolirana vatra ugasi, dakle prvi počeci vatrogastva u njegovu najprimitivnijem obliku.
Poslije na scenu stupaju pravi vatrogasci, o kojima govori izložba “Vatru gasi, brata spasi” otvorena u slavonskobrodskom muzeju u povodu 150. obljetnice brodskog Dobrovoljnog vatrogasnog društva. Izložba i prateći katalog posvećeni su svim članovima tog društva koji su svojom požrtvovnošću i humanošću često ugrožavali vlastite živote spašavajući živote drugih.
– Prema iskustvima tijekom povijesti došlo se do činjenice da je rad onog vatrogasnog društva koje je utemeljeno na dobrovoljnoj osnovi – čije članove na djelovanje pokreću ideje čovjekoljublja i samopožrtvovnost – najefikasniji oblik u borbi protiv požara – kaže autorica izložbe Uršula Bešlić, kustosica u Muzeju brodskog Posavlja.
Prvu pravu primjenu vatrogastvo nalazi u starom Rimu. Za vladavine cara Augusta vječni je grad posjedovao – uz nekoliko privatnih vatrogasnih jedinica, koje su izdržavali sami patriciji – službenu vatrogasnu vojsku od 7000 vatrogasaca, podijeljenih u sedam bataljuna. Svaki bataljun imao je svog štrcara i trubača, a kao sprave za gašenje vatre služili su sifoni (slični današnjim ručnim štrcaljkama), kablići, ljestve, štapovi, metle. Na žalost, velikom seobom naroda i propašću Rimskog Carstva mnogi pronalasci i tehnička rješenja, uključujući i one s područja vatrogastva, pali su u zaborav.
Početkom razvoja utvrđenih gradova, negdje krajem 8. stoljeća, raste opasnost od požara te se počinje osvješćivati potreba za organiziranim vatrogasnim postrojbama. Počinju se organizirati društva, skupine ljudi koji na dobrovoljnoj i humanoj osnovi žele pomoći u zaštiti od požara. Za suzbijanje i gašenje požara danas se koriste različiti vatrogasni aparati, no u prošlosti se u početku upotrebljavala samo voda.
Izum štapne sisaljke
Početkom razvoja vatrogasnih strojeva, a time i vatrogastva u tehničkom pogledu, može se smatrati pronalazak štapne sisaljke Ktesibiosa iz Aleksandrije oko 250. godine prije Krista. Apolodor iz Damaska opisao je oko 120. godine prve vatrogasne cijevi. Cijevi su bile izrađene od volovskih crijeva kroz koje se tlačila voda tiskanjem kožnih vreća i tako su se gasili požari. Katastrofe koje su uzrokovali požari nisu dovele samo do ponovnog razvoja vatrogasnih strojeva nego i do stvaranja prvih propisa za zaštitu od požara.
– Na području Hrvatske prvi i najstariji zapisi o osnivanju i propisivanju obrane od požara potječu iz Dubrovnika, iz 1272. i 1334. godine. Posebno je zanimljivo da su u sklopu tih propisa bile određene i sankcije za neposlušne, dok je za namjerno izazivanje požara u gradu, za tzv. palikuće, bila propisana smrtna kazna – navodi autorica izložbe.
Veliki požari događali su se u gradovima diljem Europe od srednjeg vijeka pa sve do modernog doba. Podaci o većim požarima zabilježeni su već u 12. stoljeću, kada su do temelja izgorjeli gradovi Regensburg i Lübeck u Njemačkoj. U Hrvatskoj se također dogodilo nekoliko većih požara, a vatrena stihija najviše je pogodila Zagreb, u kojem su u dva navrata, 1645. i 1731., izbijali požari koji su uništili tadašnja naselja Grič i Kaptol.
– Svi ti, a i ostali požari onoga vremena ostavljali su za sobom stravične posljedice. To još jednom potvrđuje da vatra, jedan od osnovnih elemenata civilizacije, znači istovremeno i jednu od najvećih opasnosti za stečevine te civilizacije. A sve to, naravno, objašnjava i koliko je velika važnost suvremenog vatrogastva – poručila je kustosica Bešlić.