Kada ste u knjižnici, knjižari ili svojoj kućnoj biblioteci za trenutak zastanite, osvrnite se i razmislite kako bi police na kojima stoje složene knjige izgledale da na njima nema knjiga stranih autora. Pred vama i oko vas zjapile bi velike praznine. Prazno bi pritom bilo i u duši. No, da te pustoši na policama i u nama samima nema, zahvaliti posebno treba prevoditeljima i prevoditeljicama koji djela stranih autora s raznih jezika majstorski, tankoćutno prenose u naš jezik.
A kako se nedavno obilježio Međunarodni dan prevoditelja bila je to prilika da o prevođenju književnih djela porazgovaramo s predsjednicom Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) - Anom Badurinom.
Da bi se neko književno djelo s bilo kojeg stranog jezika prevelo ili prenijelo u naš jezik potrebno je vrhunsko poznavanje jezika s obiju strana, minuciozan, gotovo filigranski rad, bespoštedan trud, entuzijazam i posvećenost brušenju svake prevedene riječi i rečenice. Kakav je vaš dojam, postoji li u nas osviještenost o postojanju prevoditelja, odnosno postoji li svijest da je prevođenje autorsko umjetničko djelo? Jesu li oni koji nam omogućavaju čitanje stranih književnih djela dovoljno vidljivi, istaknuti?
Vrhunsko poznavanje jezika, sitničava potraga za najprikladnijom riječi, najadekvatnijim sintaktičkim rješenjem, usklađivanje registara, sve su to preduvjeti za, kako bi se reklo, točan i tečan prijevod, koji potom treba uroniti i u ritam izvornoga teksta. Treba ga natopiti autorovim tonom i strašću jer bez toga ostajemo samo na tehničkoj razini prijevoda. Dobar prijevod ne prenosi samo značenja, on prenosi čitav podtekst, atmosferu djela. Prevodeći neko umjetničko djelo mi ga prenosimo iz jednog jezičnog, književnog, povijesnog i kulturnog sustava u drugi, i tako mu udahnjujemo nov i paralelan život. Daleko je prevođenje od pukog prepisivanja s jednog jezika na drugi kako ga, nažalost, danas još mnogi doživljavaju. Upravo zato što mnogi danas još nisu svjesni što zapravo podrazumijeva književno prevodilački postupak, ne mogu biti ni svjesni njegove autorsko umjetničke strane. Stoga čak i u kritikama, osvrtima, recenzijama prijevodne literature često čitamo i slušamo o divnim, otmjenim rečenicama stranih autora i autorica, o njihovom čarobnom izboru riječi, o fluidnosti pročitanoga teksta, a da pritom nitko i ne spomene prevoditelja ili prevoditeljicu zaslužne što dotično djelo tako zvuči na hrvatskom jeziku. DHKP upravo zato brojnim programima, tribinama, radionicama, predavanjima i prevodilačkim dvobojima nastoji senzibilizirati čitalačku javnost te joj osvijestiti i približiti prevodilački proces. Prošle smo godine pokrenuli i inicijativu Pečata kvalitete, “zlatnika” koji nakladnici lijepe na knjige čiji je hrvatski prijevod dobio nagradu DHKP-a “Josip Tabak” za najbolji prijevod. Svrha joj je osvijestiti koliko je kvalitetan prijevod važan i drago nam je da su je nakladnici prepoznali i rado u njoj sudjeluju, evo već drugu godinu zaredom.
Kako se osjećate kada u mnogim web-knjižarama među podacima o knjigama vidite naveden broj stranica neke knjige, njene dimenzije, čak i gramažu, ali se nigdje ne spominje - tko ju je preveo?
Ta praksa ne samo da podcjenjuje književne prevodioce, ona je i protuzakonita. Naime, prema članku 15. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, “osoba koja javno koristi autorsko djelo dužna je pri svakom korištenju naznačiti autora, osim ako autor u pisanom obliku izjavi da ne želi biti naveden ili ako način pojedinoga javnog korištenja autorskog djela onemogućava navođenje autora.” U slučaju da navođenje imena prevoditelja otežavaju tehničke zadanosti (primjerice, nedostatak rubrike za prevoditelja u internetskim katalozima), prevoditelj ili prevoditeljica mogu biti navedeni kao jedan od autora ili jedna od autorica jer im članak 6. spomenutog Zakona priznaje to pravo: “Članak 6. (1) Prijevodi, prilagodbe, glazbene obrade i druge prerade autorskog djela, koje su originalne intelektualne tvorevine individualnog karaktera, zaštićene su kao samostalna autorska djela”. DHKP u više je navrata nakladnicima, knjižarima, novinarima, bookblogerima slao dopis kojim ih podsjeća na zakonsku obvezu isticanja imena prevodilaca. U prosincu 2019. učinili smo to i u suradnji sa Zajednicom nakladnika i knjižara. Također, naslanjajući se na pokret #NameTheTranslator koji je potekao od prevoditelja i aktivista Daniela Hahna i proširio se engleskim govornim područjem, a želi podsjetiti na činjenicu prijevodne literature i prevoditeljskog autorstva, DHKP je osmislio hashtag #TkoJeAutorlcaPrijevoda, odnosno #TkoJePreveo, koji svi mogu upotrijebiti primijete li da nije spomenuto ime onih koji su djelo donijeli na hrvatskom jeziku. Budući da je na društvenim mrežama na kojima smo prisutni, poglavito Facebooku, promptna reakcija moguća, smatramo svojom dužnošću podsjetiti na izostanak prevoditelja i prevoditeljica na mjestu gdje se njihovo ime trebalo naći. Pozitivnih pomaka ima, mnogi su dodali rubriku prijevod ili prevoditelj/prevoditeljica u svoje kataloge, uredno spominju ime prevoditelja ili prevoditeljice u svojim recenzijama, ali pred nama je još mnogo posla. Ipak, uvjerena sam da ćemo zajedničkim naporom uspjeti unaprijediti hrvatsku kulturu i po tom pitanju.
Jedna mi prevoditeljica nedavno reče - ako je na naslovnici slikovnice, uz ime autora, navedeno i ime ilustratora, zašto isti kriterij ne bi vrijedio i za prevoditelje pa da i njihova imena budu dio naslovnice knjige koju su preveli. Što kažete na ovu ideju?
To je odlična ideja koja je u nekim nakladničkim kućama, poput primjerice Ibis-grafike i Harfe, već zaživjela što nas zaista raduje. Ta se praksa ne odnosi samo na slikovnice, još hrvatskih nakladničkih kuća često navodi imena prevoditelja i prevoditeljica na svojim naslovnicama. Brojne velike svjetske nakladničke kuće uvijek navode imena prevodilaca na naslovnici, a taj trend nije novost, pogledate li stara izdanja kuća poput Zore, Grafičkog zavoda Hrvatske. Mnogo je primjera takve dobre prakse iz prošlog stoljeća. Dakle, ona nije pomodna novina. DHKP je u lipnju 2018. održao okrugli stol na temu “Ime s naslovnice: Prevoditelji kao autori” na kojem smo razgovarali o mogućnostima veće vidljivosti književnih prevoditelja, između ostaloga i putem autorskog imena koje bi se našlo na naslovnici – uz ime djela i ime autora izvornika. Čini se da je kod nas teško mijenjati ustaljene obrasce, ali mi ćemo na tome i dalje ustrajati upravo zato što smatramo da je vrlo važno uspostaviti povjerenje na relaciji prevoditelj-čitatelj.
Izdavači knjiga bez vas prevoditelja naprosto ne mogu. No, koliko i oni sami shvaćaju složenost i suptilnost vašeg rada kada su rokovi u pitanju? Jesu li i ti rokovi za prijevode knjiga također postali žrtve užurbanog vremena u kojem živimo pa se i od vas traži nemoguće?
Izdavači ne mogu bez nas, ali ni mi ne možemo bez njih. Što je još važnije, dijelimo iste ciljeve, odnosno zalažemo se općenito za stvaranje društva koje čita, za promociju knjige i čitanja, širenje kvalitetne književnosti na hrvatskom jeziku, a dijelimo i želju da od svog rada možemo dostojanstveno živjeti. Moramo toga biti svjesni ako želimo živjeti za knjigu i od knjige. Poštovanje rokova i profesionalne etike te dijalog dviju strana ključni su u svakom poslu, tako i u našem. Kad neko djelo preko noći postane velika uspješnica, nakladnici ga često žele što prije objaviti kako ne bi “zakasnili”, kako se ne bi u međuvremenu pojavio neki drugi instant hit. Tada se nemoguće traži i od prevoditelja, urednika, lektora, korektora. Mislim da ne treba posebno isticati zašto je to loše. Kvalitete jednostavno nema preko noći ni u jednoj umjetnosti, pa tako ni u književno prevodilačkoj.
Vrednuje li se vaš posao dovoljno, u onom financijskom smislu? Kada s izdavačima dogovarate honorare osjećate li se počašćeno ili poniženo, podcijenjeno?
O tome možda najbolje govori podatak da se većina naših članova uz prevodilaštvo bavi i nekom drugom djelatnošću ili se bavi i nekom drugom vrstom prevođenja. Prljavih igara ima svugdje, nažalost i u našoj branši: sramotno mali honorari, golema kašnjenja s isplatama, zadržavanje stranih i domaćih potpora za prijevod djela, loši ugovorni uvjeti, osobito kad su u pitanju prevoditeljska autorska prava... Zato u Društvu smatramo da je važno educirati prevoditelje po tom pitanju, osobito one s manje iskustva. Ove smo godine planirali dvije konferencije na temu autorskih prava, ali nam je pandemija virusa Covid-19 pomrsila račune. Nadam se da ćemo uskoro imati priliku ostvariti taj plan. Naravno, ima nakladnika s kojima naši članovi izvrsno surađuju, koji poštuju ugovore i redovito isplaćuju honorare, no čeka nas još mnogo posla kad govorimo o poboljšanju socijalnih i radnih uvjeta te zaštiti autorskih prava književnih prevodilaca.
A kako je što se tiče isplata honorara za obavljeni posao? Kasne li izdavači s plaćanjem, koliko, i morate li ih podsjećati na obavezu da vam plate vaš rad?
Kašnjenje isplata honorara velik je problem. Zamislite da mjesecima prevodite neko djelo, zatim barem dva do tri mjeseca, a često nažalost i mnogo duže, morate čekati isplatu prvog dijela honorara, pa drugog... Događa se i da se isplata honorara čeka i više od godinu dana. Praktički morate živjeti od zraka ako nemate drugi izvor prihoda. Nevjerojatno je i da se neki nakladnici vrijeđaju kad im se prevoditelj obrati zahtijevajući svoj honorar, kao da nešto pokušava iskamčiti od njih, a ne naplatiti svoj pošteno zarađeni honorar. Stoga bi bilo važno da i Ministarstvo kulture usvoji model nadzora isplata dotacija za prijevode, da nas zaštiti od samovolje nakladnika.
Nema djelatnosti koja nije osjetila poguban utjecaj krize izazvane koronom. Je li korona i u prevoditeljskom poslu izazvala posljedice, kolike i kakve?
Pandemija virusa Covid-19 pogodila je i naše članove premda možda na prvi pogled slabije nego kolegice i kolege koji se bave izvedbenom umjetnošću. Angažmani su odgođeni ili otkazani, isplate kasne još više, izdavački se planovi mijenjaju. Rad od kuće u društvu vrtićke ili školske djece tijekom karantene mnogima je skratio radni dan zbog čega je došlo do dodatnih kašnjenja i izmjena izdavačkih planova. Pribojavamo se da će pravi problemi u nakladničkoj branši tek nastupiti uslijedi li znatan pad kupovne moći građana jer kultura je, nažalost, uvijek prva koja strada kad se smanji kućni budžet.
Ipak, veseli li vas činjenica da su se mnogi u vrijeme izolacije, kada su bili prisiljeni ostajati doma, okrenuli - knjizi, bilo da su se navici čitanja knjiga vraćali, bilo da su njenu draž tek otkrivali?
Naravno! Mnogi su se u vrijeme karantene okrenuli knjizi, tražile su se preporuke, a i velik se broj programa posvećenih knjizi preselio u virtualnu sferu. Čini se da nam je pandemija pokazala koliko nam kultura obogaćuje živote. I DHKP je nekoliko svojih uspješnih projekata odradio na internetskim platformama i imali smo vrlo dobru posjećenost i dobili odlične povratne reakcije. Tu u prvom redu govorim o programu “U prevodilačkom ringu”, hrvatskoj verziji prevodilačkog dvoboja u kojem dvoje vrsnih prevoditelja svim zainteresiranim dionicima kulturne javnosti nastoje predstaviti sam tijek prevođenja književnog djela. Također, održali smo i vrlo uspješan “Stihom na stih” u sklopu Noći knjige.
U ovo otužno korona-proljeće i korona-ljeto osobito je lijepo bilo pratiti projekt vašeg Društva “Književni prevoditelj u vašem gradu”. Razletjeli ste posvuda, s prevoditeljima se moglo razgovarati i slušati ih u tjednom ritmu. Što vi “nosite” sa sobom s tih druženja s čitateljskom publikom?
“Književni prevoditelj u vašem gradu” program je našeg Društva koji svim zainteresiranima želi približiti ljude koji im, kao suautori, donose užitak u čitanju tekstova izvorno napisanih na stranim jezicima. Program održavamo u brojnim hrvatskim gradovima, često u suradnji s drugim književnim festivalima i uz potporu Ministarstva kulture. Evo, 5. listopada, u sklopu Festivala europske kratke priče, u riječkom Dnevnom boravku kolega Tomislav Kuzmanović predstavio je Elu Varošanec Krsnik. Slijede nam i susreti u Fažani, Dubrovniku, Zagrebu. Neke ćemo odraditi u virtualnoj sferi, neke uživo. Reakcije na program uvijek su vrlo pozitivne i pokazuju da šira javnost nije još dovoljno svjesna koja je naša uloga i od čega se sastoji naš rad, što nas zaista veseli, osobito kad vidimo da smo pobudili zanimanje, kad nam publika postavlja pitanja i kad sa susreta odlazi s osmijehom na licu.
Spremate li neki novi projekt?
Spremamo maratonska čitanja, novi ciklus prevodilačkih dvoboja u sklopu programa “U prevodilačkom ringu”, nove tribine iz ciklusa “Litterarum translatio”. Dogovaramo nove tribine o prevođenju, a 1. listopada u Državnom arhivu u Zagrebu održan je skup posvećen prvom hrvatskom profesionalnom književnom prevodiocu Isi Velikanoviću povodom 80. obljetnice njegove smrti. Vjerujem da ćemo do kraja godine izaći s još novih ideja i projekata.
Možete li već sad najaviti što nas čeka na već tradicionalnom “Božićnom prevoditeljskom maratonu?
Božićni maraton uglavnom zamišljamo kao najavu prijevoda kojima će se čitatelji i čitateljice moći počastiti u idućoj godini, publika to voli pa vjerujem da ćemo poštovati tradiciju. Ali spremamo i nova tematska čitanja, poput onoga koje smo na temu zabave održali u knjižari Fraktura u sklopu Festivala svjetske književnosti, kao i čitanje prijevoda kolega kakvo smo organizirali u sklopu manifestacije Booksa u parku.
Iščekuje se novi Zakon o samostalnim umjetnicima. Postoji li nešto što prevoditelje posebno muči pa bi htjeli da se sad zakonski uredi te je li vas itko išta pitao, konzultirao se s vama oko tog Zakona?
DHKP u suradnji s predstavnicama nama srodnog Društva hrvatskih audiovizualnih prevoditelja sudjeluje u radu Radne skupine za izradu Nacrta prijedloga novog Zakona o samostalnim umjetnicima od veljače 2018. To znači da ukupno pet članica iščitava prijedloge i sastavlja primjedbe pri čemu nas najviše zanimaju prava mladih umjetnika, izjednačavanje koeficijenta doprinosa različitih kategorija samostalnih umjetnika, uvođenje i visina cenzusa za samostalne umjetnike kojima bi se doprinosi uplaćivali iz državnog proračuna, ali i svi drugi članci koji se izravno tiču prevodilačkoga područja.
Vi ste na naš jezik preveli knjige planetarne književne zvijezde koja se skriva pod pseudonimom Elena Ferrante čiji se romani iščekuju s nestrpljenjem i uzbuđenjem. Koliko vam, kao prevoditeljici, znači to što je prijevod njenih knjiga dopao baš vas pa ste time trajno i neraskidivo vezani uz cijeli uspjeh koji prati i te knjige i tu autoricu?
Elenu Ferrante upoznala sam kroz njezina ranija djela "Mučnu ljubav", "Dane zaborava" i "Izgubljenu kći". Oduševila me. Vidjela sam da postiže velik uspjeh "Genijalnom prijateljicom" i odlučila je preporučiti urednici s kojom sam surađivala. Nju je prijedlog oduševio, počela ga je gurati i taman kad smo mislile da je sve dogovoreno, uslijedio je šok - prava na Elenu Ferrante dobio je drugi izdavač. To me silno rastužilo. Bila je to autorica s kojom sam odmah “kliknula”, pokušavala sam si to nekako racionalno objasniti i prihvatiti situaciju. Sljedećeg dana javila mi se Adriana Piteša iz Profila, koju dotad nisam poznavala, i rekla da ima prijevod kojeg bi voljela da se ja uhvatim. Nije rekla o kojoj se knjizi radi, ali bila sam uvjerena da je to Elena Ferrante. I nisam pogriješila. I evo nas danas na sedmoj njezinoj knjizi.
Čime biste vi objasnili tu fascinaciju i oduševljenost knjigama Elene Ferrante te da li, i koliko, tome barem malo pridonosi i tajnovitost oko pravog identiteta autorice?
Ne bih rekla da Ferrantičin uspjeh ima veze sa skrivenim identitetom autorice, nema mi to smisla. Ferrante piše iskreno, ili barem ja osjetim iskrenu strast u njezinu tekstu dok ga prevodim i mislim da čitatelji to prepoznaju. Piše o svima bliskim temama i usuđuje se napisati ono što nas boli, što nam je neugodno, od čega bježimo, čega se sramimo. Možemo je čitati površno, kao trivijalnu književnost, ali možemo i zagrepsti ispod površine i tako poviriti u bezdane s kojima se ona hrabro i beskompromisno suočava. Ja je volim jer, unatoč velikom zanimanju i marketinški odličnoj prezentaciji njezinih romana, ne nastoji udovoljiti čitateljima, zavući im se pod kožu. Ostaje svoja, voljeli mi to ili ne.
Uoči nedavnog objavljivanja romana "Lažljivi život odraslih", u sklopu velikog zajedničkog intervjua, s ostalih 27 kolega i kolegica iz svijeta, i vi ste bili u prilici Eleni Ferrante poslati i postaviti jedno pitanje. No, jeste li tijekom prevođenja njenih knjiga došli u situaciju da ste zbog nečega zatrebali konzultaciju s autoricom pa ste na bilo koji način uspjeli doći do nje i razriješiti tu eventualnu dvojbu ili nedoumicu? Ili je to nemoguće?
Konzultirala sam je preko agentice i već drugi dan dobila odgovore. Učinila sam to kad sam prevodila prvi dio "Genijalne prijateljice". Postavila sam joj šest pitanja, ako se ne varam, a odnosila su se najviše na toponime. Odgovorila je vrlo ljubazno i precizno, cijenila što provjeravam prije donošenja konačne odluke.