Goran Navojec trenutačno je sasvim sigurno jedan od najtraženijih i najprepoznatljivijih hrvatskih glumaca s malih ekrana, a i velikog platna. U to smo se uvjerili i dok smo s njim sjedili na terasi jednog zagrebačkog kafića, a neki je slučajni prolaznik svom sinu potiho uzbuđeno objašnjavao: “To ti je onaj s televizije!” A upravo smo jučer u Kinu SC u Zagrebu imali priliku vidjeti premijeru hvaljenog filma “Mare” redateljice Andree Štake, filma čija se radnja događa u Konavlima pokraj Dubrovnika i u kojem Navojec tumači supruga naslovne junakinje. “Mare” tako nakon iznimno uspješnog festivalskog puta, a stigla je i do Berlinalea, stiže i u kina diljem Hrvatske.
Prvo vas moram pohvaliti - imate najbolji dubrovački, odnosno konavoski naglasak koji sam čula na filmu!
Jako mi je drago to čuti! Dubrovački, nama koji smo išli na Akademiju, nije stran jer se pod obavezno radio Držić. Još sam i kao student puno vremena provodio u Dubrovniku, a osim toga tu su i moji dečki iz dubrovačkog benda Fali V. Konkretno smo za ovaj film radili s Nikšom Butijerom koji je baš iz tog kraja i on taj jezik poznaje. Ali, nije bilo lako. Konavoski naglasak je puno čišći, što ti još više otežava da dođeš do te prave boje. Butijer je inače i profesor na Akademiji i bio je jako oštar prema meni, ali mi je zbog toga drago i vjerujem da će biti i njemu kada ovo pročita! Svi glumci vole raditi dijalekte. To je i zato što dijalekt donosi sa sobom i duh jednog podneblja i karakter ljudi - isto kao i kuhinja. I jednom kada se to svlada, otvara se jako puno mogućnosti i pomaže u glumi.
Kada smo kod ulaženja u karakter - u filmu je naravno, fokus na naslovnoj junakinji, no i vaš lik Đuro nosi velik dio filma. Koja je njegova priča? Kako ste ga zamišljali dok ste ulazili u lik?
Od samog početka, put do te uloge nije bio ni jednostavan ni lak, jer Andrea je ipak švicarski perfekcionist! Morao sam najprije proći nekoliko krugova audicije i radionice tijekom kojih smo prije početka snimanja odlazili u Konavle i tamo provodili vrijeme. Ja sam imao tu sreću da sam ovu ulogu izabrao. Prošao sam za obje uloge - supruga Đura, ali i Marinog ljubavnika. I izabrao sam Đuru.
Došao sam na dubrovački aerodrom i prva stvar koju sam znao o Đuri je da radi u osiguranju aerodroma pa sam počeo to okruženje pažljivije promatrati. Puno sam puta bio tamo, ali sam ga ovaj put promatrao nekim drugim očima. I prvo sam se zapitao, kakav trag u čovjeku ostavlja svakodnevna rutina obavljanja tog konkretnog posla u takvom okruženju. Imali smo i sreću da je kuća u kojoj smo snimali doista prva kuća do samog aerodroma. Iz te perspektive je suludo promatrati kako ti avioni izgledaju kada prolaze poviše prozora - kao i nesnosna buka koju proizvode i uz koju sve na nekoliko trenutaka staje, dok opet ne nastupi tišina. Sve je to pomalo utjecalo na stvaranje lika i atmosfere. Đurova priča je priča jednog tipičnog obiteljskog čovjeka uljuljanog u svoju svakodnevicu bez iznenađenja. To me najviše privuklo, jer sam rijetko imao prilike raditi takve uloge, da tako kažem, “običnih“ ljudi u običnim okolnostima. Uglavnom sam se bavio “upečatljivijim“ karakterima, od zbunjenih mucavaca, preko simpatičnih proždrljivaca, pa preko šefova policije i mafije do ambicioznog načelnika mjesta na rubu živčanog sloma. Osjetio sam strast prema Đurovoj istinitosti i ranjivosti i postavio sam si pitanje - mogu li ja to odglumiti?
A dok Mare tako sanja o tome da se ukrca na avion i pobjegne, što on misli, dok ih kao i ona svaki dan gleda kako prolijeću? Je li zadovoljan svojim životom?
Mislim da su ta pitanja i u stvarnom životu najteža pitanja koja si čovjek može postaviti. Jesi li ti sa svojim životom sretan, zadovoljan? Mislim da su to za većinu ljudi jednaka pitanja poput onih želiš li biti prvi putnik na Mars. Mislim i da su to nažalost u našem podneblju i neka poluzabranjena pitanja. Ni naš odgoj ne vodi nas da na taj način promatramo sebe iznutra, osluškujemo sami sebe. U našem podneblju, možemo to tako reći, ima puno licemjerja. "Nemoj sine radit' ovo, što će ljudi misliti?" Najmanje te uče da slušaš svoje srce, svoju dušu, postupaš po svojoj savjesti. I to pitanje je li netko u svom životu sretan uopće nije bezazleno. Ali i ovaj film prepun je pitanja, a ne nudi nikakve odgovore. Kao i svaki film koji je zanimljiv. A na pitanja u ovom filmu je vrlo teško odgovoriti i na njih ni u stvarnom životu često nema odgovora.
Spomenuli ste na početku da ste ovu ulogu baš odabrali. Na koji način inače dolazite do uloga - birate li vi njih ili one vas?
Rijetko glumac, pogotovo kod nas, može birati. A ni vani to nije normalna stvar. Uvijek je puno manje uloga nego glumaca. Bio sam u prilici da sam neke uloge spretno izbjegao, neke sam spretno odbio, a neke sam vrlo nespretno prihvatio! Ali, nekako uvijek gledam da glumim nešto što do sada nisam radio. Nudi li mi ta uloga neki tajni, duboko osobni zadatak koji si mogu postaviti kao izazov. Te stvari ne znaju čak ni redatelji i od njih to tajiš, barem ja! Naravno, koji put i financije odigraju ulogu, ali ako je scenarij zaista dobar, vrlo rijetko su glumci kod nas opterećeni novcem - jer bez obzira na sve, nažalost se nitko u Hrvatskoj ne može obogatiti od filma.
Kakva je situacija sada na našoj filmskoj i TV sceni? Često možemo čuti da je odnos prema kulturi prije bio bolji - kako je bilo kada ste tek počinjali karijeru, a kako je sada?
Prvenstveno, mislim da televizija već desetak godina preuzima primat. Kino je ostalo ili za neke art stvari ili za ogromne blockbustere. Ta amerikanizacija kina svima nam se svidjela u početku, lijepa sjedala, kokice, sok... Međutim, nažalost se pokazuje kao vrlo skupa zabava. Domaćem filmu time je pogotovo napravljena medvjeđa usluga. On se takvim kinima stavlja u podređen položaj i s takvim malim budžetima kakve naši filmovi imaju ti se natječeš u konkurenciji s nekim "Avengersima". I zato mi je drago da će "Mare" igrati u malim kinima. Dalje, u nekim stvarima situacija je sada bolja nego kada sam počinjao. Ali današnju publiku, čini mi se, isključivo zanima da je film komedija ili da ima neke političke konotacije... Ili se volimo smijati ili volimo da postoji neki veliki problem oko kojeg se možemo svađati. Sve ono što je između, široku publiku ne zanima. A za nas je i 30 000 gledatelja velika brojka, jer smo po broju stanovnika mala i sve manja zemlja. Nevjerojatno je i koji problem mi kao narod imamo s kulturom. Mi koji imamo gradove koji su sami po sebi umjetnička djela, toliko veliku kulturnu baštinu, smo nažalost došli u situaciju gdje s kulturom počinjemo imati ogroman problem. To bi bio vrlo zanimljiv rad za neke pametne studente sociologije - što se tu događa, zašto se to događa?
Vidjeli smo kako su ljudi reagirali na apele kulturnih radnika tijekom karantene, pitajući ih "zašto ne kopaju krumpire"... Gdje vi vidite uzrok tome?
Ponovno apeliram na studente da se prihvate toga! Jer ja jednostavno ne znam. Možda smo samo skloniji senzacionalizmu, žutilu, potrošnji jednostavnih, poluistinitih stvari. Uvijek me fasciniralo kako u drugim zemljama u javnom prijevozu, kafićima, svi čitaju knjige - a kod nas čitaju novine. Nikako da nam ta knjiga uđe u ruku, a kamoli u glavu. Možda korijen leži u tome što smo brojčano malen narod, a imamo velik ego i ne usudimo se uopće posegnuti za nečim što duboko unutra mislimo da ne razumijemo. Možda bi nas to natjeralo da napokon izađemo na čistac sami sa sobom i to ne želimo. O politici i nogometu svi možemo razgovarati. Svi smo izbornici i svi smo premijeri kada treba i sve znamo bolje nego drugi. Tako da, možda je korijen u nekakvom prihvaćanju jeftinih senzacionalističkih sadržaja koje možemo profurati kao žvaku u bilo kakvom razgovoru. Sjesti i porazgovarati o nekoj knjizi već je teže.
A kako je na vas utjecala ova kriza? Kakva vam je za sada 2020. godina?
Meni je ovaj lockdown donio to da sam pročitao strašno puno knjiga. I to sve one velike naslove za koje lažeš da si pročitao u srednjoj školi, pa lažeš na Akademiji… Najdraža mi je bila "Derviš i smrt". To je na meni ostavilo baš velik trag. A za sada mi se samo dogodilo da mi je nekoliko poslova pomaknuto za sljedeću godinu. Radim na nekoliko projekata, kod nas i vani, ali za sad samo čekamo razvoj situacije jer su stvari u ovim uvjetima vrlo riskantne. Ali strašno pati recimo kazalište. Da se meni dogodila korona prije 15 godina kada sam podjednako živio od snimanja i od kazališta, jako bih patio. Ja sam prešao više na filmsku i televizijsku stranu, a te se stvari ipak mogu odvijati uz određene mjere opreza. Ali zamislite da ste osoba koja radi samo kazalište, i to niste na plaći, već ste slobodni umjetnik koji radi nezavisnim produkcijama. To su ljudi koji nisu ništa zaradili već barem pola godine i najviše su nastradali. A i ti ljudi imaju obitelji, kredite... I to je strašno.
