Poznavao sam Jaggera, Sartrea i Andrića, ali u umjetnosti se bavim samo običnim prolaznicima

Louvre je moj atelje, ulica, muzej”, misao je velikog Brace Dimitrijevića koja vrlo jasno ilustrira njegovu umjetničku filozofiju. Rođeni Sarajlija jedan je od pionira konceptualne umjetnosti, međunarodni ugled stekao je fotografskim portretima nepoznatih ljudi, “slučajnih prolaznika“, koje je uvećane do divovskih razmjera, postavljao u javni prostor po gradovima Europe i Amerike. Od 1976. koristi djela starih i modernih majstora – od Rubensa do Picassa, od Moneta do Maljeviča – za svoje instalacije koje naziva “Posthistorijski triptisi”, a tijekom više od četiri desetljeća načinio ih je oko 500. Bio je slikarsko čudo od djeteta, profesionalni skijaš, dječak koji je pri susretu s Ivom Andrićem umjesto njegova autograma, na jedinoj Andrićevoj knjizi koju je imao ponuditi mu na potpis, izabrao zadržati posvetu prijatelja koji mu je tu knjigu darovao za rođendan, zagrebački student. Naš je svjetski najpoznatiji suvremeni umjetnik, čovjek čija se djela čuvaju u svim eminentnim umjetničkim zbirkama i muzejima, koji se nije libio prirediti izložbu u zoološkom vrtu, druži se s umjetnicima poput Yoko Ono i Micka Jaggera...

Ciklusom “Slučajnih prolaznika” započetim 1971. u sklopu Zagrebačkog salona na tadašnjem Trgu Republike gdje su za vrijeme državnih praznika visjeli portreti državnika, vi stavljate velike fotografije slučajnih prolaznika čime ironizirate priznate povijesne vrijednosti zamjenjujući ih svakodnevnim. Ljudi su mislili da se dogodio državni udar. Jeste li zbog toga imali problema s vlašću?

Radovima “Slučajni prolaznici” kritizirao sam kult ličnosti, ali tu se radilo i o preispitivanju percepcijskih mehanizama kao i automatizma reakcija kad se unese novi subjekt u određeni kontekst. Taj rad dotiče u to vrijeme novu znanost biheviorizam koja preispituje ponašanje čovjeka. Na moju prvu izložbu u New Yorku 1975. došao je i Stanley Milgram, nažalost sada pokojni, kojeg smatraju najvećim socijalnim psihologom svog vremena, a koji je u mojem radu i nepokoravanju autoritetu vidio bliskost sa svojom teorijom. Brzo smo se sprijateljili, nažalost umro je mlad. Nedavno sam vidio da je snimljen film o njegovu životu naslovljen “Experimenter”. Što se pak tiče reakcija u Zagrebu, tog burnog proljeća 1971. vlast je imala preča posla nego da se bavi mnome. Tako je srećom rad ostao visjeti na fasadi Društva književnika sve vrijeme trajanje izložbe, što nije bio slučaj s nekim kasnijim radovima. “Slučajnog prolaznika” pokazanog u sklopu Pariškog bijenala policija je skinula s fasade na bulevaru Saint-Germain nakon nekoliko tjedana. Taj rad poslije je otkupio Musée National d’Art Moderne, Centre Georges Pompidou, pa ponekad kažem da je prešao put od prefekture do nacionalnog muzeja.

Ne počinjemo slučajno “Slučajnim prolaznicima”, oni su vas lansirali u vrh tadašnje avangardne umjetničke scene. Prethodi im priča o dva slikara, o čemu je riječ i je li doista sve u životu slučajnost?

“Priču o dva slikara” dugo sam nosio u glavi, a napisao sam je 1969. u sljedećem obliku: “Jednom davno daleko od gradova i sela živjela su dva slikara. Jednoga dana kralj, loveći nedaleko, izgubi svog psa. Pronašao ga je u vrtu jednog od dvojice slikara, vidio njegove radove i pozvao ga u dvorac. Ime tog slikara bilo je Leonardo da Vinci, a ime drugog zauvijek je nestalo iz sjećanja ljudi.” Ova priča bavi se slučajnošću, ali jasno je da se ne mogu svi povijesni događaji pripisati isključivo slučaju. Slučajnost ovdje više služi da unese sumnju u stanovite povijesne veličine kako bi se stvorio kritički odnos. Poslije ću slučaj definirati kao skriveni determinizam, odnosno on je druga strana slučaja. Tijekom godina reakcije na ovu priču bile su nevjerojatne, predavana je na mnogim sveučilištima i umjetničkim akademijama, a oskarovac Alfonso Cuarón uvrstio ju je u svoj film “Veliko iščekivanje” s Gwyneth Paltrow, Ethanom Hawkesom i Robertom de Nirom. Ta priča ima neku širu ljudsku dimenziju. Iznenadilo me da se svi umjetnici – od studenata i mladih pa do Josepha Beuysa i Roberta Rauschenberga, prepoznaju ne u liku Leonarda, nego u liku onog “drugog slikara”. To možda znači da u životu svakog umjetnika, koliko god uspješan bio, postoji sumnja.

Opće vizije radi, kojih je dimenzija bio najveći “Slučajni prolaznik”?

Imao je 120 četvornih metara. Bio je napravljen za legendarnu izložbu “Magiciens de la Terre” 1989. i visio na fasadi Musée National d’Art Moderne, Centre Georges Pompidou u Parizu. Kako je to zdanje monumentalno, fotografija je morala biti odgovarajućih dimenzija. Vjerujem da je to najveća fotografija ikad napravljena na fotopapiru. Tada sam još segmente papira lijepio na platnenu podlogu. Poslije sam znao reći da je Bog za mene izmislio jet ink.

Kakvo je općenito bilo političko i umjetničko ozračje tadašnjeg Zagreba, početkom 70-ih, u odnosu na London u kojem ćete poslije studirati i živjeti 26 godina?

Umjetnička atmosfera u Zagrebu kasnih 60-ih i 70-ih bila je vrlo otvorena i produktivna. Zagreb je tada bio jedan od europskih likovnih centara, ponajviše zbog grupe Exat 51 te bijenalne izložbe Novih tendencija. Temelj tome postavio je veliki kustos i presudna osoba u hrvatskoj likovnoj sceni 20. stoljeća Božo Bek. Tri najveća umjetnika prethodne generacije za mene su Picelj, Srnec i Knifer, oni su udarili temelj za novije generacije. Naravno, ne smije se zanemariti ni utjecaj apstrakcije Ede Murtića. Iako su svi oni pripadali drugoj estetici, različitoj od moje, njihov avangardistički duh i beskompromisna vjera u inovativnu umjetnost, davali su fizionomiju Zagrebu kao likovnom centru.

Glavni pak razlog mog odlaska u London je taj što sam se htio okušati u metropoli od deset milijuna stanovnika koja je imala na tisuće umjetnika, od kojih i 20-ak velikih imena svjetske suvremene umjetnosti. Kad sam kao student odlazio u Tate Gallery, ondje nije bilo nijednog slavenskog imena u stalnoj postavi, čak ni Kazimira Maljeviča. Zaželio sam da imam rad u tim zbirkama i zarekao se da ću se žrtvovati i naporno raditi da bih to postigao.

Danas, u zbirci tog prestižnog, a meni najdražeg svjetskog muzeja, imaju 12 mojih ključnih radova iz svih mojih faza.

Dosta ste se u svojem umjetničkom radu bavili i pojmom relativnosti povijesti i povijesti umjetnosti. Čini se da se ta relativnost danas dokazuje više nego ikad, kao da smo u revizionističkom periodu povijesti u vezi svega?

Postoje takva razdoblja u svakom stoljeću, tako je bilo 1930-ih, a današnje je počelo 1980-ih.

Jeste li bili u Parizu u svibnju ’68.?

Nisam, ali sam bio u siječnju i veljači 1968. Nadolazeći događaji su se već tada osjećali na Sorbonni i po Latinskoj četvrti. Jedno jutro sam u Latinskoj četvrti ugledao brojne plakate Che Guevare. Naravno, taj revolucionarni duh ispoljavao se i u glazbi, umjetnosti, životnom stilu i imidžu.

Čime vas je od svih gradova baš Pariz kupio da evo u njemu živite već dugi niz godina?

Međunarodnu karijeru započeo sam u Londonu, u Pariz sam otišao u zreloj dobi. Pariz je također internacionalni umjetnički centar, a Francuska je od sredine 1980-ih imala vrlo naprednu kulturnu politiku. Mnogi moji kolege, umjetnici iz Amerike, Njemačke, Italije, preselili su u Pariz i pridonosili dinamici likovnog života grada. U to vrijeme francusko Ministarstvo kulture pomagalo je velike i smjele javne projekte. Tako je jedan od dvoraca na Loiri, Château d’Oiron, ispunjen trajnim instalacijama suvremenih umjetnika. U tom renesansnom dvorcu i ja sam napravio jednu instalaciju “Posthistorijski triptih” koja se ondje nalazi i danas. Uspio sam napraviti i spektakularnu izložbu u pariškom zoološkom vrtu, Museum National d’Histoire Naturelle, s instalacijama u 20 kaveza s lavovima, tigrovima, krokodilima, bizonima. Tu izložbu posjetilo je milijun ljudi, ljubitelja suvremene umjetnosti, ali i građana koji inače vode djecu u zoološki vrt. Prikazana je u 42 zemlje, a CNN je o njoj napravio reportažu repriziranu više puta.

Davno ste shvatili da umjetnost mora izaći iz muzeja i prestati biti elitistička – što je demokratizacija kulture, odnosno nešto što Louvre najavljuje ovih dana kao novi smjer svoje reorganizacije, dakle tek sada kada je financijski znatno oštećen koronakrizom.

Moja prva umjetnička intervencija u javnom prostoru i gesta demokratizacije umjetnosti je “Zastava svijeta” iz 1963. kada sam imao samo 15 godina. Tad sam na svoju barku umjesto državne zastave stavio krpu za čišćenje kistova. Poslije, 1968. na ulici sam napravio “Slučajnu skulpturu”, a 1969. “Sliku Krešimira Klike” u Zagrebu. Dvostruki su razlozi za te radove. Jedan je potreba za demokratizacijom umjetnosti, uključivanje ljudi na ulici u proces stvaranja, a drugi je nešto što je inherentno mojoj prirodi: nestrpljiv sam, ne želim ovisiti od institucijama, nego to što želim hoću pokazati sada, ovdje i odmah.

Kako osjećate posljedice korona-izolacije i kako ste doživjeli i objasnili si sve ovo s tim virusom što se svijetu upravo događa?

Mislim da ta kriza nije došla slučajno u ovom trenutku. Suprotnosti u suvremenim društvima akumuliraju se već više desetljeća, a pandemija ih je učinila još vidljivijima. Prvi put da se ne osjećam slobodnim čovjekom, ne mogu otputovati kamo želim, družiti se nesputano. Ova pandemija će ostaviti neizbrisiv trag na našu civilizaciju i prouzročiti velike promjene.

Čujem da ste u zadnje vrijeme, prije pandemije, bili čest gost u svojem rodnom Sarajevu. Uživate li u današnjem Sarajevu i kakvo je ono u odnosu na ono koje ste davno ostavili?

Volim otići u svoj rodni grad. Od mojeg djetinjstva do danas Sarajevo je doživjelo promjene, uostalom kao i ostali gradovi u tako dugom razdoblju. Taj grad je čudesna sredina. Primjerice, prošle godine ondje sam realizirao jedan teško izvediv rad, “Posthistorijski marš” u kojem je 800 mladih Sarajlija ulicama grada nosilo transparente s mojim umjetničkim iskazima, od kojih je najpoznatiji “Nema grešaka u povijesti. Cijela povijest je greška.”

Koliko je na vas utjecao otac Vojo Dimitrijević, jedan od najvažnijih bosanskohercegovačkih umjetnika 20. stoljeća, osnivač Srednje škole primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, čovjek koji je na ovim prostorima stvorio moderno slikarstvo, antifašist, borac i veliki Sarajlija koji je pozivom Titu spasio Baščaršiju od rušenja?

Otac mi je bio moralni uzor, a indirektno i umjetnički u smislu da sam zahvaljujući njemu shvatio da je umjetnost proces, veliki eksperiment za koji morate imati neizmjernu hrabrost i upornost. On je pored svog slikarskog opusa učinio nekoliko važnih stvari za grad. On je tvorac čuvenih Stopa, avangradnog antispomenika iz 1949. kojim se obilježava mjesto atentata Gavrila Principa na nadvojvodu Franza Ferdinanda i početak Prvog svjetskog rada. Spomenik čine otisci stopala u asfaltu i natpis “S ovog mjesta počeo je I. svjetski rat”. Potpuno suprotno u to vrijeme dominantnom socrealizmu. Možda je upravo to odredilo moje figurativne spomenike slučajnim prolaznicima koji su na izvjestan način zatvorili krug spomeničke plastike. Ideja mog oca je i “Vječna vatra”, važno urbano odredište Sarajeva.

Pravo ime Slobodan dobili ste po pojmu slobode uz koji se vezuje i prelijepa gotovo filmska ljubavna priča vaših roditelja – prvog vjenčanog para u oslobođenom Sarajevu.

Ponosan sam što je moj otac već u travnju 1945. bio ponovno civil i slikar. Bio je već prije rata afirmirani umjetnik, a kad je otišao u partizane 1941., uz Vladimira Nazora bio je najpoznatiji kulturnjak u pokretu otpora. Iako je iz toga mogao izvući velike privilegije, on se nakon rata vrlo brzo opredijelio za apstraktno slikarstvo i eksperiment, čime je ohrabrivao i mlađe umjetnike. Svojom umjetnošću suprostavljao se dogmatskim tendencijama u društvu, pokazivao da je neovisan i svoj. Sjećam se rado i danas sam ponosan na scenu koju pamtim s otvorenja Filmskog festivala u Puli 1955. godine kad sam imao sedam godina. Uz Tita su tamo bili nazočni i mnogi očevi ratni drugovi koji su ga nakon koktela pitali: “Ideš li sad s nama na Brijune?” On je rekao: “Ne idem. Idem u zimmer frei” i naša obitelj otišla je spavati u Rovinj. Mislim da je tu bio naglasak na “frei” – “slobodno” i taj neovisni stav mi je uzor sve do danas.

Bili ste čudo od djeteta, prvi intervju dali s pet godina, prvu izložbu imali kao desetogodišnjak, zbog čega je i legendarni Šiba Krvavac napravio dokumentarni film o vama. O čemu petogodišnjak razgovara s novinarima?

Da, tu izložbu s 50 ulja na platnu imao sam s deset godina. O tome je Šiba Krvavac napravio dokumentarni film “Mali slikar” koji završava riječima naratora: “Možda se naš slikar odlučio za apstrakciju.” Kamera se zaustavlja na jednoj geometrijskoj apstrakciji koju sam naslikao s devet godina i s tom slikom smo započeli postav moje retrospektive u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 2017. godine. Ta retrospektiva stigla je u Zagreb iz Muzeja moderne umjetnosti u Torinu, ali zagrebačka verzija izložbe nastala je u vrlo uspješnoj suradnji s ravnateljicom MSU Snježanom Pintarić, koja je bila i njezina kustosica. Veseli me što sam posebno za tu prigodu realizirao jedan slikarski ambijentalni rad “Lascaux 3000” koji sam dugo nosio u sebi.

Kad ste imali svega šest godina, vaši ‘slučajni prolaznici’ bili su i Tito i Ivo Andrić uz što vas vežu dvije zgodne anegdote.

Zahvaljujući roditeljima, ja sam svijet gledao izbliza. Sjećam se još dok sam bio tinejdžer igrali smo igru koliki treba biti lanac ljudi, odnosno stepenica da bi se stiglo do nekog čuvenog čovjeka poput Picassa, Churchilla ili Andrića. Meni je do većine povijesnih ličnosti 20. stoljeća trebala jedna ili nijedna karika. Možda je upravo taj “overdose” susreta s povijesnim ličnostima u djetinjstvu učinio da počnem glorificirati slučajne prolaznike.

Jednom ste rekli da je omjer u poznavanju nobelovaca između vas i vašeg oca 12:3. O kojim ljudima je riječ?

Preko oca sam upoznao Ivu Andrića, Jean-Paula Sartrea i Vladimira Preloga, a poslije tijekom života upoznao sam Samuela Becketa koji je čak posjetio moju izložbu u Berlinu 1976., sreo Güntera Grassa, Elfriede Jelinek, biologa Davida Baltimorea. Bio nazočan dodjeli Nobelove nagrade Dariju Fou u Stockholmu.

Skijate li još? Naime, bili ste član nacionalnog skijaškog tima zbog čega ste umalo i odustali od slikarstva.

U jednom razdoblju života skijanje mi je bilo najvažnija stvar na svijetu. I danas se volim naći u potpunoj bjelini i slušati tišinu snijega. Tada sam znao nazive za dvadesetak vrsta snijega, ali to nije puno u usporedbi s Eskimima koji imaju čak 120 riječi za različite vrste snijega.

Da se vratimo umjetnosti... Treba dosta hrabrosti da se čelnim ljudima svjetskih muzeja proda ideja da milijunskog Modiglianija izložite u ormaru na vrhu kojeg je tikva, a da ne pomisle da ste ludi. Koja je dimenzija polemike koju je spomenuti postav proizveo, ali i završio na naslovnici The Timesa?

Naravno, u početku to nije išlo glatko. Za prve takve instalacije u Neue Nationalgalerie u Berlinu davne 1976. šest mjeseci sam pregovarao s direktorom prije nego li su mi dali dozvolu. A sada se fotorad proizišao iz te instalacije nalazi u zbirci Museum of Modern Art u New Yorku. Instalacija u Tate Gallery s njihovim Modiglianijem izazvala je polemiku koja je završila na naslovnici The Timesa. U obranu mojeg rada, odnosno prava da se umjetnost prošlosti može koristiti da se napravi nešto novo, stao je tada i

lord Terence Conran, vlasnik lanaca Habitat i Conran. Danas je ta ideja da se stara i suvremena umjetnost izlažu zajedno postala vrlo popularna među drugim umjetnicima, pa i među kustosima.

Bez kulture nema nacije. Iako se kultura potpuno marginalizira, drži li ta postavka vodu?

Bez kulture nema ni društva, ni gospodarstva, ni ljudskosti. Mislim da se kultura marginalizira jer ona prava kultura propituje, kritizira i ne prihvaća status quo.

Kad ste zadnji put uzeli kist u ruke?

Oduvijek se služim svim medijima. Nedavno sam napravio izložbu “Od kamena do videa” jer smatram da je svaki medij samo sredstvo da se izrazi osobna umjetnička filozofija. Naravno ako je čovjek ima.

Volite kazalište, a gledajući u Zagrebu “Črnu mati zemlu”, rasplakali ste se. To vam se često događa?

Ponekad. Ne rasplače me sadržaj, odnosno priča, nego me dirne dobro umjetničko djelo. Mislim da je predstava “Črna mati zemla” uz potresnu priču, upravo to – izuzetno uspjelo umjetničko djelo. Dogodilo mi se da pustim suzu i na nekim predstavama Roberta Wilsona i Tadeusza Kantora. Na sličan način me dirnula i predstava “Radionica za šetanje, pričanje i izmišljanje” Bobe Jelčića i Nataše Rajković na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Živimo u vremenu mnogih kriza, postoji li neka vrsta krize u umjetnosti?

Mislim da ne postoji kriza u svaralaštvu, ali postoji kriza u prezentiranju umjetnosti. Možda je umjetnost djelatnost u kojoj se najprije osjete te velike krize duha i morala. Ako je sve biznis, onda biznisa nema, ako je sve novac, onda novca nema. U jednom radu, u kamenoj ploči sam zapisao: “Umjetnost će se vratiti kad školjke zamjene dolare.”