Spadate li u ljude koji ne mogu prestati misliti? Jeste li među onima kojima je glavna riječ u djetinjstvu bila “zašto“? Prepoznajete li se u slici žene koja kada joj on kaže: “Imaš predivne oči?“, misli o tome koliki su joj toga dana podočnjaci, zašto nije stavila ono drugo sjenilo, kako to da ima mamine smeđe, a ne tatine plave oči… Ako ste odgovorili sa “da” na neko od ovih pitanja, knjiga “Kako manje misliti“ objasnit će vam puno toga. U hrvatskom izdanju, s neodoljivim ljenjivcem na naslovnici, objavila ju je izdavačka kuća Poetika, a u vrlo kratkom vremenu ovaj je naslov među najprodavanijim publicističkim naslovima u nas.
Autorica knjige je Christel Petitcollin, terapeutkinja i savjetnica koja se godina bavi psihološkim problemima ljudi i nudi osnovne i napredne alate za pomoć u razvoju osobnog potencijala i poboljšanje komunikacije. Stručnjakinja je NLP-a i svoje iskustvo i znanje prenosi knjigama i mnogobrojnim predavanjima u Francuskoj i drugdje. Ekskluzivno za Večernji list s njom je razgovarala prevoditeljica knjige Juelena Butković.
Knjiga “Kako manje misliti“ govori o ljudima koji misle sto na sat i zbog toga imaju niz tegoba, koje traju još od djetinjstva. Te ste ljude nazvali iznimnomislećima i razlikujete ih od uobičajenomislećih. Je li riječ o psihičkoj bolesti?
Ljudi koji previše misle prije svega su hipersenzibilni, a njihova je misao složena i razgranata. Misli im naviru poput bujice i teško ih mogu kanalizirati. To nije bolest, nego drugačiji mentalni ustroj, neurološka osobitost, koja utječe na to da je njihova misao živahna i kreativna.
Koja su tipična obilježja takvih ljudi? Koliko ih je oko nas i kako im se može pomoći?
Ljudi koji misle na izniman način također imaju i svojstvo hiperestezije. To znači da je njihovih pet osjetila osjetljivije, razvijenije nego kod većine drugih. To ih čini hipersenzibilnima. Njihova se misao grana i zato oni nikada ne staju, iz svake se misli rađa deset novih. Iznimnomislećih ima oko 15% u ukupnoj populaciji, a to je popriličan broj. Njihova se osobina nikako ne može smatrati hendikepom. Takav način razmišljanja ne bi trebao biti problem, jer se radi o neurološkoj razlici. Tim ljudima možemo pomoći ako shvatimo da to nije nedostatak, već su oni drukčiji i treba voditi računa o njihovoj hipersenzibilnosti koje se oni ne bi trebali stidjeli. Često na svojim predavanjima postavljam pitanje: “Jeste li vi previše osjetljivi ili su drugi premalo? Je li ‘normalnije’ da vam oči zasuze kad gledate veličanstveni zalazak sunca ili treba slegnuti ramenima na njega?” Dakle, ako je imate, budite ponosni na svoju hipersenzibilnost!
Mnogi se roditelji ne znaju nositi s djecom koja su drukčija od svojih vršnjaka, živahna, znatiželjna, nemirna i često darovita. Može li se već u ranoj dobi otkriti ta osobitost i kako odgajati takvu djecu?
Da, ta se djeca već od rođenja razlikuju od svojih vršnjaka. Njihov je pogled prodoran, ispitujući, manje spavaju i u kraćim intervalima. Veoma su osjetljiva. Često burno reagiraju i znaju se jako naljutiti zbog naoko beznačajnih sitnica. S druge strane, ta su djeca veoma ljubazna, ali često neposlušna. Oni ono što im se govori ne shvaćaju na isti način kao druga djeca i neizmjerno su znatiželjni.
Za iznimnomisleću djecu školovanje može biti veoma teško. Kako se ona mogu obraniti od reakcija svoje okoline i zašto su baš oni često žrtve međuvršnjačkog nasilja?
Iznimnomisleća djeca imaju potrebu saznati kakva su, kako neurološki funkcioniraju. Odmah im je lakše kad shvate da su drukčija. Roditelji mi kažu da su se nakon mojih objašnjenja njihova djeca “preobrazila”. Što više djeca sebe razumiju i prihvaćaju, smanjuje se opasnost da budu zlostavljanja u školi! Što se tiče učenja, objašnjavam im da složen način razmišljanja komplicira jednostavne stvari. To znači da, kada nešto ne razumiju, to je zbog toga što njihov mozak komplicira jednostavne stvari. Mentalne mape također mogu pomoći pri učenju jer slijede način funkcioniranja njihova mozga.
U knjizi govorite i o ljudima s Aspergerovim sindromom! Pripadaju li i oni ljudima koji previše misle?
Da, po mojem su mišljenju autizam, Aspergerov sindrom, darovitost, disleksija, hiperaktivnost članovi iste skupine složene razgranate misli s hiperestezijom. Opazila sam mnogo zajedničkih obilježja kod svih iznimnomislećih bez obzira na to kakvu stručnu “etiketu” imaju.
Zanimljiv mi je podatak da su baš iznimnomisleći često žrtve manipulatora jer su oni poput emotivnih spužvi. Kako da se zaštitite od zlostavljača?
Napisala sam knjigu koja govori o tome kako je ljudima koji misle na izniman način lako manipulirati u namjeri da objasnim baš taj paradoks: što smo inteligentniji, podložniji smo manipulaciji. Paradoks je samo prividan. Inteligentna osoba nastoji razumjeti drugog, uživjeti se u njegovu situaciju, preispituje sebe, traži rješenja. Tako ona radi upravo ono što ne bi trebala raditi s manipulatorom jer je on podmukao i zlonamjeran lažljivac i varalica. No iznimnomisleći ne mogu vjerovati da postoje ljudi koji su zli i opaki bez ikakvog razloga. Smatraju da je to glupo i da se lažima i prijevarama ništa ne postiže.
Koja je razlika između funkcioniranja lijevom ili desnom polutkom mozga?
Ljudi s dominantnom lijevom polutkom mozga misle na linearan i sekvencijalan način. Njihove misli nižu se jedna za drugom poput čvorova na konopcu ili poput vagona misaonog vlaka. Oni su logični i racionalni. Misao ljudi s dominantnom desnom polutkom grana se poput paukove mreže i sve je međusobno povezano. Njihove misli naviru i oni istodobno mogu misliti o raznim stvarima. Oni su intuitivni i kreativni i njihova mašta je neograničena. Takav način zbunjuje ljude koji misle na uobičajen način. Njima treba “linearnije” objašnjenje kako bi došli do istog zaključka. Oni misle da su iznimnomisleći prebrzi da bi njihova misao bila uvjerljiva i zato kritiziraju način razmišljnja koji ne razumiju. Njihov je savjet iznimnomislećima da se promijene i prilagode svijetu u kojem žive. Ne razumiju da je to kao da tom istom čovjeku kažu da promijeni boju svojih očiju.
Iznimnomisleći imaju izoštrenu osjetilnu percepciju pa govorite o hiperesteziji, hipersenzibilnosti i različitim sustavima vrijednosti. Zar je to nešto loše?
Teško je reći je li dobro ili loše jer je to neurološko obilježje na koje se ne može utjecati. Treba shvatiti, to je osnovno, da osjetilni sustav Homo sapiensa nije stvoren za život usred prometne buke, policijskih sirena, neonskih svjetala i hrpe otpada. Nije li zabrinjavajuće da su se ljudi navikli na takav život? No zapravo se i nismo privikli jer mnoge od nas noću probudi bučan motocikl i više ne možemo zaspati. Postoje i situacije kada je izniman osjetilni sustav prava blagodat: u prirodi, na primjer, gdje slušaju pjev ptica, udišu mirise cvijeća, dive se bojama i uživaju... Danas se, primjerice, zna da osobi s Aspergerovim sindromom, nakon što je bila sat vremena u društvu drugih ljudi, treba sat vremena tišine i samoće kako bi se oporavila. Smatram da i mnogo iznimnomislećih ima istu potrebu za trenucima u kojima se njihov osjetilni sustav odmara. Uobičajenomisleći su individualisti i vole nadmetanje, dok iznimnomisleći više vole pomagati ljudima i imaju osjećaj solidarnosti. Oni su dobronamjerni, empatični i čovječni. Današnjem svijetu trebaju baš njihove vrijednosti.
Neurolingvistika je široko područje koje se neprestano razvija. Kako ste se vi njime počeli baviti?
U čudu sam zapazila kako većina nas (nisam među njima!) uopće ne komunicira. Ne znamo slušati, upadamo jedni drugima u riječ kako bismo iznijeli svoje mišljenje i ne saslušavši tuđe. Ljubaznost nam nije jača strana, želimo sugovorniku “začepiti usta”. Ne znamo se ponašati u svađama, kad smo ljutiti izgovaramo grozne riječi... Mnogi žele imati pravo pod svaku cijenu ne vodeći računa koga će povrijediti. Naše ja (ego) tu je na prvom mjestu u komunikaciji i zato me oduševio NLP. Slušati, komunicirati, razumjeti drugog, znati se nositi u sukobima, sve se to može naučiti. I možemo postati blaži i ugodniji u međusobnim odnosima.
Ako bude sreće s koronom, u Zagrebu ćete promovirati ovu knjigu. Volite li putovati?
Veselim se susretu s čitateljima u Hrvatskoj. Da, volim putovati: nekada sam radila kao domaćica u zrakoplovima. Ali osim užitka upoznavanja novih zemalja, a posebno se veselim Hrvatskoj koju još nisam posjetila, raduje me susret s publikom diljem svijeta. Psihička manipulacija i hipersenzibilnost, čime se posebno bavim, univerzalni su problemi. Lijep je osjećaj znati da moje knjige pomažu ljudima u cijelom svijetu, bez obzira na njihovu nacionalnost.
I priznajte, pripadate li skupini ljudi koja misli na izniman način?
Možda, ali nisam toga svjesna: obožavam razmišljati i htjela bih misliti još više i bolje nego dosad!
