Premijera predstave "Edip" Kazališta Hotel Bulić u režiji Senke Bulić održat će se 30.11. u 20 sati u Kulturnom centru Travno.
U predstavi igraju Mateo Videk, Senka Bulić, Jure Radnić, Alan Katić i Branimir Božak. Za prijevod je zaslužan Tomislav Ladan, dramaturgiju, Vesna Đikanović, scenografijau Tomislav Ćurković, glazbu Damir Martinović Mrle, kostimografiju Oliver Jularić, oblikovanje svjetla Tomislav Maglečić te oblikovanje tona Branimir Božak.
"Seneka je puno sumorniji od svog prethodnika tvorca arhetipa. Povlačeći svoje junake od onostranog u mračne prizore izazvane krivnjom i kaznom, razotkriva nam se, želimo li to vidjeti, kontinuum i sinkronicitet pitanja ljudske prirode, pogrešnog djelovanja, sposobnosti i volje uvida u vlastitu osobnost, njezine slabosti. Iz tih slika sve krvari, psuje i proklinje, jedan život zamjenjuje se drugim, a “mnoštvo moli smrt, vjetar prži udove i curi crna krv, probija iz prsnutih žila”. I nisu to prizori bliže ili dalje postapokalipse iz neke epske igrane franšize, to je podsjećanje na destrukciju iz same kolijevke civilizacije. Dramski prodire do našeg vremena i njegovih konstelacija i nelagoda. Je li taj Edip dijete koje prolazi kroz vrijeme otkrivajući nam kontinuum? Krivnja nema mogućnost prestanka. Djeluje kao sudbina. Prenosi se s koljena na koljeno. Postajemo li "već od dana kad prvi udahnuo sam zrak - dostojan smrti", postajemo li, kao vrsta, krivci rođenjem? Udruženi nekim tajnim genetskim kodom koji uvijek upućuje na nešto drugo, skriveno, vulgarno, sirovo, divlje, revoltirano, okrutno i stvarno. Krivnja je stvorila veliku literaturu. Jer potisnuta dosiže razinu najjačih osjećaja. Ona je destruktivni pokretač, izvlači zatajeno. Ukazuje na djela, često vrišteći, ne bi li konačno bila prepoznata, a djela pouzdano govore o identitetu.
Čini se kao da traje neki povijesni prešutni pristanak na podređenost tamnijoj strani čovjekove osobnosti, pa u sklopu toga uvijek nekako malne prirodno dolazi da nasilje u ljudskim rukama ispadne pouzdanijim izborom od ljubavi, ratovi od mira, obmana od istine, narcizam ili komoditet od mudrosti. Bez ikakve misli ili s naivnom mišlju, kako naredne generacije neće zahvatiti metastaze takvih izbora. Kako se takav historijat neće pretvoriti u osuđenost, stalnu blizinu zla, genetski zapis vrste koja je u posljednjih desetak tisuća godina najutjecajnija vrsta na planeti.
Seneka tako, iako nije autor arhetipa već pretvara poznati klasični siže, dotiče u bit čovjeka, njegov Edip pruža ruku suvremenom batrgajući se svim udovima u destrukciji i vježbama iz krivnje, vremenski univerzalan. Odgoda u spoju s opsesivnim traganjem, kao stapanje sunca i makije, potencira tu glad za tragedijom, i nelagodu koju izaziva tekst i u današnjem svijetu. S tim osjećajem nelagode ne možemo se i ne zapitati zašto unatoč tisućljetnim potragama i iskustvima u samospoznavanju, čovječanstvo ustrajava na samodestrukciji, zaboravu ljudskosti, arogantnoj i priglupoj samodopadnosti.
Kako se najbolje ponašati u nesigurnom svijetu, koji daleko više investira u kontrolu nego u razumijevanje stvari, živjeti u njemu bez čvrstog uporišta te pretpostavljanja najgoreg o drugome i toga da o njemu ništa ne zna? Čemu može težiti pojedinac, pod sretnom pretpostavkom da nije daleko od sebe, stranac, uljez ili beskućnik u vlastitom identitetu, postoji li još način preko koga ćete razvijati svoje bolje ja? Može li pojedinac nešto više izuzev odvrnuti pogled od strahota i zatvoriti se u svoj svijet smanjene otvorenosti, ima li tu još kakve slobode?
U specifičnom vremenu (i uvjetima) rada na predstavi, pitanje je i svugdje oko nas - što može provesti kroz katarzu, sada kad je katarza čovječanstvu tako potrebna. Sva ta pitanja promarširala su stvarajući ovu predstavu, u traganju, kako to formulira Deleuze, da bi se oslobodio život s mjesta u kojem je uhvaćen u zamku".