Zrinka Posavec trenutačno je jedna od vodećih hrvatskih vokalistica, a bavi se i skladanjem, dirigiranjem, istraživanjem hrvatske baštine, vokalnom pedagogijom, ali i pjesništvom. Objavila je već dvije zbirke poezije, a sada priprema i treću, koju je najavila na književnoj večeri u zagrebačkoj Booksi. Njena interpretacija pjesme “Senjicu senjala” koja se nalazi na albumu “Gradovi i sela” svakako je antologijska i najbolja je potvrda ne samo njenog talenta, nego i izvođačkog i duhovnog majstorstva koje nije uobičajeno niti svakodnevno.
Široj javnosti poznatiji ste kao pjevačica, ali vi imate i dvije objavljene zbirke poezije i članica ste Hrvatskog društva pisaca. Je li poezija prethodila glazbi ili je bilo obratno?
Glazba je bila prva. Ponajviše sebe doživljavam kao glazbenicu, pjevačicu, i iako iznimno cijenim sve vrste umjetnosti, književnost postaje važan dio mog izričaja. Dvojak interes stvara dobar balans jer se uvijek zaželim ili poezije ili glazbe, ovisno o tome na čemu radim. Umjetnost je uvijek inspiracija.
Prva vaša zbirka “Soba za buđenje” izašla je u Đakovu, drugu “Pjevaj Molly” objavilo je Hrvatsko društvo pisaca u svojoj prestižnoj pjesničkoj biblioteci. Tko će objaviti vašu treću zbirku “Maria Callas se baca u more” koju ste najavili u Booksi?
Rad na novoj knjizi poezije „Maria Callas se baca u more“ još traje. Budući da je riječ o životnim temama; glasu, pjevanju i položaju umjetnika naspram njegova stvaralaštva, uzela sam dovoljno vremena kako bih tekst buduće zbirke stilski i tematski uredila do zadnjeg detalja. U poeziji nema žurbe. Bude li to tako, sigurna sam da će rukopis doći u najbolje ruke i urednika i izdavača.
Vaše pjesme mahom su lirske, ali ima u njima i erotike, aktivizma, protesta, groteske, cinizma... Hoćete li možda početi pisati i prozu?
Mogao bih puno/ mogao bih mnogo/ Al pjesma je mala/ I – jezik je sitni/ stih je Vlade Marteka koji sjajno piše upravo o smislu poezije. Poezija je glazba. Ritam i glazbeni metar u njoj imaju veliku važnost jer se tako stvara zvučnost pjesme. Istina je da su se neke od tema iz knjige poezije „Pjevaj, Molly“ mogle napisati u nekoj dužoj formi, ali poezija ostavlja čitatelju ritam jezika i intimnu tišinu promišljana koju s velikim uzbuđenjem stvara upravo pjesnik. Stoga je poezija trenutačno moj izbor.
Akademska ste pjevačica čiji su pedagozi istaknuta imena hrvatske i ne samo hrvatske operne pedagogije. Zašto onda ne pjevate operu?
Moja je želja bila školovati glas na najbolji mogući način. Zato sam i upisala pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Lidije Horvat-Dunjko. Tehnika pjevanja klasične glazbe, belcanta, ima dugu tradiciju i vježbanje glasa na takav način izvuče najviše iz glasa i tijela. Činjenica da se bavite svojim glasom, radite s eminentnim glazbenim umjetnicima, a uz to pjevate vrhunsku literaturu, digne vaše izvođačke i umjetničke kriterije vrlo visoko. Rad s mojim profesorima na mene je ostavio golem utjecaj jer nema boljeg poznavatelja glasa od opernog pjevača, a usto oni su vrhunski interpretatori. S obzirom na to da se nisam bavila samo klasičnim pjevanjem, nakon studija meni je bilo bitno jedino ostati u izvođačkom svijetu, iako jedno vrijeme nisam bila sigurna kuda će put krenuti. Prepustila sam se umjetnosti i vlastitoj kreativnosti koja je zaista neprevediva, tako da se put otvarao ponajviše malim koracima i unutarnjim slušanjem same sebe. Pisanje poezije i glazbe došlo je upravo tako, tek kasnije, ono nije bilo u planu.
Iza sebe imate i dva samostalna odlična albuma u kojima se vrlo osjećajno, ali u suvremeno uz sjajne glazbenike bavite i tradicijskom i starogradskom glazbom. Koje su vas pjesme iz tih žanrova obilježile?
Folklorom sam se počela baviti u svojoj petoj godini. Taj specifični svijet glazbe uvukao se pod moju kožu u ranoj dobi života i postao dio mene. Imala sam prilike putovati, upoznavati druge i drukčije tradicije, spoznala sam koliku važnost tradicija ima na kulturu i zajednicu jednog naroda, ali i pojedinca. Pjevanje u svakoj zajednici ima važno mjesto; pjevana pjesma koja pjeva o ljubavi, želji, mogućem i nemogućem, pjesma koja nariče, žali ili uspavljuje dijete u kolijevci.
Svaka tradicijska pjesma vezana je za jezik, način života te zajednice i glazbene instrumente koji se sviraju na tom podneblju. Ona je dovoljno jednostavna da je može svatko otpjevati, ponoviti, zapamtiti i uputiti je dalje. Istodobno, ona je izazov i za vrhunskog pjevača, koji svojom interpretacijom i glasovnim bravurama od nje stvara glazbeno umjetničko djelo. To je moć tradicijske pjesme i ona je često moja inspiracija. Mnogo je pjesama koje su me obilježile, izdvojit ću jednu – “Hladan vjetar poljem piri, a na zemlju pada noć”.
Vi ste i kantautorica, ali i skladateljica koja tekstove često traži i u manje poznatim sakralnim izvorima. Hoćete li u vremenu koje je pred vama svoje interese ipak malo suziti ili ćete i dalje “pucati iz svih oružja”?
Prošle godine u suradnji s orguljašicom Katarinom Javorom praizveden je koncert sakralne glazbe „Zdrava zvizdo morska“. Radi se o dva ciklusa pjesama posvećenih Blaženoj Djevici Mariji koje sam skladala na tekstove Našičkog kantuala iz 18. stoljeća, čiji je autor franjevac Filip Vlahović Kapušvarac. Budući da se kantual ubraja u barokne bisere Slavonije, drago mi je kad tekstovi na ovakav način ožive. Zagrebačka publika moći će koncert poslušati već 25. ožujka u sklopu Pasionske baštine. Ove sam zime prihvatila veliki izazov pristavši skladati glazbu za predstavu „Ćelava pjevačica“ Eugèna Ionesca. Glazba je pisana za tri operna glasa dva glumca i mali instrumentalni sastav, a glavna ideja bila je u teatru apsurda stvoriti novu operu.
S obzirom na to da prepjev u strofne pjesme nije bio moguć jer bi se izgubila glavna karakteristika dramskog teksta, glazba je pisana na originalni tekst u prijevodu Vladimira Habuneka. Na takav način raditi na tekstu i stvarati glazbu a da se pri tome ne naruši ideja drame bio je zaista veliki izazov.
Na ovom projektu sudjelovat će vrhunski mladi glazbenici i dramski umjetnici koje ovom prilikom želim spomenuti; fantastični mladi operni pjevači Josipa Bilić, Marin Čargo i Davor Netjak, već etablirani glumci Maja Posavec i Borko Perić, glazbenici instrumentalisti Matija Kasaić Drakšić i Viktor Čižić pod palicom producentice Ene Subotić i sjajnog mladog redatelja Aleksandra Švabića. Za mene je najvažnije pratiti kreativni proces i stvarati slobodno. Nisam pobornik ladica, idem svojim tempom, na kraju bira publika.