Moram priznati da sam vjerojatno bio jedan od rijetkih punoljetnih koji je gledao Britney Spears uživo. Bilo je to, dakako, u Areni Zagreb 2011., jer u dvorani su velikom većinom bili mlađi maloljetnici, u skladu sa statusom tinejdžerske zvijezde Britney Spears. No, zanimalo me vidjeti taj nastup održan na potpuni playback, jer je došao na kraju niza gostovanja u kojima smo tijekom par godina vidjeli premijerna i najpopularnija ženska imena nove američke scene. Počelo je sa Aliciom Keys, nastavilo se s Pink, zatim Lady Gagom koja je u međuvremenu postala vjerojatno najveća američka pop-zvijezda, a završilo s Britney.
Koja je, mora se i to priznati, bila i najlošija, a i najlošije je završila. Novi dokumentarac američkog The New York Timesa “Framing Britney Spears”, u prijevodu “Smještajući Britney”, govori o njezinu životu i prošli je tjedan izazvao pravi skandal, povučen je s YouTubea, a Britney se ispričao i njezin bivši dečko Justin Timberlake koji se u dokumentarcu spominje, dakako, negativno.
Zašto sam spomenuo nastup u Zagrebu 2011.? Jer je još 2008. Britney Spears proglašena neuračunljivom, a skrbništvo nad njom i njezinim poslovima dobio je njezin otac Jamie Spears. No, usprkos svih skandala i ostrašćenih poklonika koji i u filmu tvrde da je Britney u svojevrsnom “zatvoru”, od te 2008. snimila je nekoliko albuma i održala par turneja, pa je nejasno do koje se mjere radi o “zatvoru”, a do koje o medijskoj manipulaciji. Nagledali smo se sličnih priča o zlostavljanim zvijezdama, zadnja je bila ona o Amy Winehouse, čije je poslove također vodio njezin otac i prilično pritiskao da “stroj za donošenje novca” ne stane. Obje se uklapaju u onu vizuru Zorana Milanovića o slavnim ženama od “pet milijuna dolara”, ali teško je pretpostaviti da milijuni dolara svima jamče sreću i sigurnost.
Priča iz filma “Framing Britney Spears” i pokret #freebritney uklapa se u trend otkrivalačkih pokreta poput #metoo ili #nisamtražila, bez obzira što se ne radi o seksualnom, nego o nešto drukčijem zlostavljanju. Naime, Britney Spears bez dozvole oca ne smije ni za volan, izgubila je skrbništvo nad dva sina, zadnje tri godine nestala je s radara javnosti, a mračna perspektiva istražena je detaljnije u dokumentarcu koji otkriva i brojne detalje. Biti bogat ne znači biti kvalitetna pjevačica ni “normalna” osoba, ali u nenormalnim okolnostima mnogi popuste pod teretom slave, bez obzira na zarađenih pet i više milijuna dolara. Uostalom, priča o Michaelu Jacksonu bila je slična, a i Elvis Presley umro je sa samo 42 godine, 1977., a zadnjih par godina života proveo u nekom ludilu i na tabletama. Ako je on bio temeljito udebljan, Britney je bila temeljito ošišana na nulu, a jedno i drugo znakovi su drukčijeg stanja svijesti medijskih zvijezda zatvorenih u zlatni ili kakav li već kavez privatnih problema.
Šira javnost tada nije znala za Presleyevo psihičko stanje, ali je znala za Amy Winehouse, pa je svejedno završila loše. Bio sam na njezinu zadnjem nastupu u Beogradu 2012. koji je bilo mučno gledati s izgubljenom zvijezdom na pozornici, ali je otac svejedno nije puštao da prekine koncert koji očito nije mogla odraditi i držao ju je 75 minuta pred očima nekoliko desetaka tisuća posjetitelja pa se ozbiljno osramotila. Idući dan otkazani su svi sljedeći datumi turneje, a mjesec i pol kasnije Winehouse je pronađena mrtva. Britney Spears preživjela je fatalnu 27. godinu života u kojoj su mnogi poznati glazbenici pomrli, ali nije nemoguće da se nalazi u sličnom stanju kao prethodno spomenuti. S tom razlikom što široka javnost posredstvom društvenih mreža i jačim povećalom poput filma “Smještajući Britney Spears” ipak ima neke naznake o razmjerima ludila i depresije slavnih, što je luksuz koji većina anonimnih žrtava obiteljskog ili seksualnog nasilja nema. A nemaju ni pet milijuna dolara.
Kandidat za Oscara režirao spot za BETI
Nakon što su Natali Dizdar i članovi grupe Mayales: Vlado Mirčeta, Luka Geček i Pavle Miholjević predstavili svoj novi zajednički projekt BETI singlom “Slobodna”, koji je mjesecima dominirao radijskim eterom, iz njihove glazbene radionice stigao je novi hit “Vili”. Trenutačno je počeo osvajati radijski eter, a BETI sada predstavljaju i spot koji potpisuje Dalibor Barić, koji je s animiranim filmom “Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa” ušao u širu konkurenciju za ovogodišnju filmsku nagradu Oscar, u kategoriji najboljeg dugometražnog animiranog filma.
U moru slavnih Vilija, za inspiraciju iza ove pjesme zaslužan je legendarni glazbenik Willie Nelson: – Iako to ime trenutačno “pluta” eterom iz nekih drugih razloga, zapravo se stvar zove po Willieju Nelsonu i napisana je prije nekoliko godina. Prva akustična verzija koju smo snimali zvučala je kao neka stvar od Willieja Nelsona pa smo tako nazvali pjesmu i naziv je ostao – ispričao je Luka Geček.
“Vili” se zvukom poprilično razlikuje od njihova debitantskog singla “Slobodna”. – Malo manje disco, a malo više country, ali i dalje smo u 1974. – opisao je atmosferu pjesme Vlado Mirčeta, a nadovezao se Luka Geček: – Sama melodija je nježnija, a zvuk sjetniji. “Slobodna” je u principu eskapistička, a “Vili” je ipak više introspektivna pjesma. Nakon dva sjajna singla, BETI nastavljaju dalje punom parom, a što njihovi obožavatelji mogu očekivati u budućnosti, otkrila je Natali Dizdar: – Trenutačno nam je najvažnije završiti EP nekim našim laganim tempom na koji smo navikli i čekati pravi trenutak kad ćemo ga pustiti cijelog u eter i predstaviti publici.
Luksuzno vinilno reizdanje Haustora
U trgovine je stiglo i četvrto luksuzno vinilno reizdanje nakon albuma Šarla akrobate, Električnog orgazma i “Paket aranžmana”, prvi album legendarne grupe Haustor. Popunjen pjesmama “Moja prva ljubav”, “Radio”, “Mijenjam se” i “Tko je to”, ali i ostalim draguljima poput “Crni žbir”, “Duhovi” i “’60 - ‘65”. album je 1981. bio proizvod dva kreativna uma, Srđana Sachera i Darka Rundeka.
Prvi je u zvuk benda unio etnomuzikološke interese, a drugi teatralni pristup što je rezultiralo jedinstvenim zvukom. Popratnu knjižicu vinilnog albuma s omotnicom na otvaranje prate tekstovi tonskog snimatelja Hrvoja Hegedušića, tadašnjeg urednika Dubravka Majnarića i producenta Huseina Hasanefendića Husa, te urednika reizdanja Nikole Kneževića koji je razgovarao sa Srđanom Sacherom, Darkom Rundekom i Ozrenom Štiglićem, dok se na kraju knjižice svi članovi Haustora iz tog vremena osvrću na album 40 godina kasnije. Tekstovi su popraćeni kopijama originalnih dokumenata iz arhive, a album dolazi na 180-gramskom prozirnom vinilu, uz download kod za preuzimanje mp3 verzije albuma, koji je s originalnih magnetofonskih vrpci remasterirao Goran Martinac.
– Drago mi je i ponosim se što sam sudjelovao u nečemu što je bilo i ostalo najbolje što se ovdje dogodilo u glazbi. Niti je tko robijao, niti je tko dobio stan. Onda su, kao i danas, tzv. narodnjačke zvijezde bile puno popularnije nego mi. Za mene je to soundtrack jednog vremena i jednog sloja građanstva koji je u međuvremenu iščeznuo, a ja sam ga zvao lumpeninteligencijom. Sve u svemu, mislim da smo uglavnom iskoristili povijesnu priliku da se i naša čuje, s time da moram reći da, ako je i bilo neke kritike društvenih pojava, moja je bila slijeva. Bunt? Prirodno je da se mladi čovjek buni. Nije prirodno da se ne buni. Mrak. Zastor. Aplauz. Nema bisa – rekao je Srđan Sacher.
– Tad sam se furao na radiodrame pa smo imali taj neki formalni stilski otklon i prema radiodrami što nitko drugi nije imao. Iako tada ne bih mogao usmjeriti prst u nekoga tko je bio inspiriran Haustorom, 10, 15 ili 20 godina kasnije bend su mnogi prepoznali i čak crpili inspiraciju iz onoga što smo mi radili – istaknuo je Darko Rundek.
